Tursko-europska partija pokera

Nitko ne želi popustiti. Turski predsjednik Erdogan odbio je promijeniti sporne antiterorističke zakone svoje zemlje. Ako ostane pri toj odluci, Europska unija će Turskoj uskratiti liberalizaciju viznih pravila koju je obećala provesti na ljeto. Jedan od velikih turskih ciljeva je sloboda putovanja - upravo se Erdogan dugo borio za to. Da se radi samo o tome, Europljani bi se mogli udobno nasloniti i pustiti Tursku da se koprca sve dok svi uvjeti nisu ispunjeni.

No ukidanje viza za turske građane je dio sporazuma o izbjeglicama koji je s EU-om dogovorio bivši premijer Davutoglu, koji je u međuvremenu bio prisiljen dati ostavku. Čini se da je Ankara ponovno spremna upotrijebiti polugu "izbjeglice" na jedan ciničan način. "Ako donesete pogrešnu odluku", priopćio je jedan Erdoganov savjetnik zastupnicima Europskog parlamenta preko Twittera, "poslat ćemo vam izbjeglice."

Erdogan treba ukidanje viza

Nećemo dopustiti da nas se ucjenjuje, izjavljuju sada Europska komisija i Parlament. I u tome su iznimno jedinstvene sve stranke. Predsjednik Komisije Juncker bio je ovoga četvrtka jasan: "Nama je vrlo važno da su svi uvjeti ispunjeni. Inače nema ništa od toga." To je onaj isti Juncker koji je još krajem listopada opominjao kako nije vrijeme za upozoravanje turske vlade na kršenja ljudskih prava, "svidjelo se to nama ili ne".

I tada i danas Europljani su kod pitanja izbjeglica ovisni o Turskoj. Do sada se Ankara pridržavala svog dijela dogovora. Ako Erdogan stvarno raskine sporazum i "pošalje izbjeglice", EU će se ponovo naći tamo gdje je bio početkom godine: pred ogromnim neriješenim problemom.

Ali i Erdogan je ovisan o Europljanima. On ih ne treba samo za gospodarstvo, nego i politički i diplomatski. Još direktnije djeluje mogućnost ukidanja viza: ako on to turskom narodu ne omogući na ljeto, to će znatno smanjiti njegovu popularnost. A ako dođe do liberalizacije, onda će ga kod kuće slaviti. Zato obje strane imaju velik interes za nastavak sporazuma.

Važna lekcija: pouzdaj se u sebe

Na kraju krajeva, u sporu oko antiterorističkih zakona radi se o pitanju definicije terorizma. Nitko u Europi nije protiv toga da Turska suzbija terorizam. Ono što Europu smeta je zlouporaba zakona kako bi se ušutkali nepoćudni političari i novinari. To nisu suprotnosti koje nije moguće nadvladati. Mnogo govori u prilog tome da Erdogan samo želi još jednom povećati cijenu svoje suradnje, kao što je to već učinio kod financijske potpore EU-a.

Ali čak i ako se obje strane na kraju dogovore, za Europljane bi bilo dobro da ugrade "kočnicu za slučaj nužde" protiv masovne zlouporabe liberalizacije viznih pravila.

No najvažniju konzekvenciju iz spora s Ankarom EU tek još treba povući: čak i ako je sporazum s Turskom doveo do znatnog smanjenja broja izbjeglica koje dolaze u Uniju, Europljani se ne bi smjeli osloniti samo na druge zemlje kao čuvare granica. Svoje vanjske granice trebali bi prije svega štititi sami.