Tuđman i Milošević – dogovoreni rat?

Riječ je o filmu kojega je producirala i prikazala Radiotelevizija Srbije (RTS), a koji su nakon prikazivanja na srbijanskom javnom servisu vidjeli i gledatelji na nedavno završenom festivalu dokumentarnog filma ZagrebDox. Autorica Slađana Zarić u razgovoru za Deutsche Welle objašnjava da je film snimljen povodom 20. obljetnice raspada Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije (SFRJ) kao svojevrsna rekonstrukcija čiju okosnicu čini odnos Slobodana Miloševića i Franje Tuđmana. Oni su se, ponekad i bez svjedoka, tijekom rata sastali gotovo 50 puta.

Sastanci iza zatvorenih vrata

Iako je za mlađe generacije država koja je brojala oko 22 milijuna stanovnika tek povijesni pojam, Srbi i Hrvati još uvijek preispituju odgovornost, ponajviše onih drugih, za rat koji je svom žestinom zahvatio tri republike bivše države. Stoga i ne čudi veliko zanimanje kojega je ovaj dokumentarac pobudio u javnosti. Autorica napominje da je interes u Srbiji za tu priču manji no što je bio u Hrvatskoj. „Kada je film emitiran na RTS-u, mnogi su procijenili da je to prohrvatski film jer naslovnu tezu apsolutno negiraju političari iz Srbije ili se, kao član predsjedništva SFRJ Borislav Jović, na neki način prave ludi i tvrde da ništa ne znaju“, objašnjava Zarić. Samu je naslovnu tezu autorica stavila pod upitnik kao svojevrsnu provokaciju i ne nudi konačan odgovor, ali je sasvim jasno da su neki dogovori postojali. „Postavljeno je pitanje do koje mjere su se oni dogovarali i koliko to ruši percepciju koju su zaraćene strane imale o tome zašto je vođen rat devedesetih“, navodi Zarić, sigurna da apsolutnih dogovora zapravo i nije bilo.

Svoj stav zasniva na razgovorima s brojnim suradnicima Miloševića i Tuđmana, koji su, smatra, jedini relevantni sugovornici za ovu temu, pogotovo kada se radi o podjeli Bosne i Hercegovine (BiH) koja je navodno dogovarana na sastancima predsjednika u Karađorđevu i Tikvešu. Riječ je o susretima bez pisanog traga na kojima se razgovaralo „u četiri oka“, no oni koji su ih pripremali i dogovarali ne dvoje – raspravljalo se i o sudbini BiH.

"Mali od Miloševićeve kuhinje"

Bivši hrvatski predsjednik Stjepan Mesić, posljednji predsjednik Predsjedništva SFRJ nije još pogledao film, no upravo zbog toga, kaže, može rasterećenije razgovarati o postavljenoj tezi. Smatra da se SFRJ raspala zahvaljujući nestanku glavnih integrativnih faktora koje su činili Josip Broz i Komunistička partija, dok je istovremeno Jugoslavenska narodna armija (JNA) tražila sponzora. Novi model za preživljavanje u višestranačju i tržišnom društvu nije pronađen, iako su Hrvatska, BiH i Slovenija nudile konfederaciju na tri do pet godina nakon kojih bi se vidjelo kojim putem se može ići dalje, ali svakako prema Europi. „To nije uspjelo. Milošević je varao svijet kako se bori za Jugoslaviju, a Srbe je varao govorivši im kako će živjeti u jednoj državi pod uvjetom da oružjem pripoje dijelove Hrvatske i BiH etnički čistoj Velikoj Srbiji. Istovremeno je u plan ugradio i zločin genocida i ratni zločin“, nastavlja Mesić u razgovoru za DW.

Za Tuđmana kaže da je bio impresioniran Miloševićevim uspjesima, ponajviše činjenicom da mu svijet sve to dopušta. Zbog toga je zaključio da bi trebalo zaštiti hrvatske interese u BiH što je dovelo do toga da je jedan stvarao Republiku Srpsku, a drugi Herceg-Bosnu. „Ne može se reći da je bilo riječi o dogovoru, već je bilo riječi o procjenama“, tvrdi bivši jugoslavenski i hrvatski predsjednik u dva mandata. Mesić je komentirao i tvrdnje Borislava Jovića da je Njemačka „rasturila“ Jugoslaviju, što je, navodno, bilo suprotno željama međunarodne zajednice i SAD-a. „To su nategnute misli bez osnove. Bora Jović je bio 'mali od kuhinje´ i provodio je ono što je Milošević tražio, a on je htio samo Veliku Srbiju. JNA je u njemu vidjela sponzora i Milošević je išao u rat. To je provodio Bora Jović, koliko je to mogao u Predsjedništvu SFRJ. Jasno je njemu da je za rat kriv Miloševićev režim“, odgovara Mesić. Smatra da Srbija kao krivac za raspad Jugoslavije i smrt 100 tisuća mrtvih nije doživjela katarzu. „Srbija treba doživjeti katarzu i Srbi moraju shvatiti da sreću i zadovoljstvo moraju tražiti u granicama Srbije. To bi morao shvatiti i Bora Jović“, kaže naš sugovornik.

Tuđman izbjegavao Beograd

Tadašnji predstojnik ureda Franje Tuđmana Hrvoje Šarinić ne negira podatak iznesen u dokumentarnom filmu da su se Tuđman i Milošević tijekom rata susreli čak 48 puta, a i sam je 11 puta putovao na sastanke s Miloševićem. „Sastanci su, naravno, bili dogovoreni i organizirani, a Bosna je bila središnja tema svih tih sastanaka. Je li na sastancima Tuđmana i Miloševića bilo nečega što bi prejudiciralo podjelu BiH, to vam ne mogu reći, ali vjerujem da jest“, ispričao nam je Šarinić koji poput Stjepana Mesića još nije vidio dokumentarac Slađane Zarić. Na sastanke s Miloševićem je, kaže, odlazio po naređenju Tuđmana, jer hrvatski predsjednik nije želio odlaziti u Beograd.

Usprkos različitim interpretacijama ratnih događaja u BiH, Mesić sa sigurnošću tvrdi da Hrvatska nije formalno-pravno bila agresor na tu bivšu jugoslavensku republiku. Kao dokaz navodi činjenicu da Sabor RH nikada nije donio odluku o djelovanju Hrvatske vojske na teritoriju BiH. „Nije bilo ni takvih prijedloga. A da je bilo politike i onih koji su željeli pripajati dijelove BiH Hrvatskoj, bilo je. Pojedinci i grupe su i provodili takvu politiku, ali legalno Hrvatska nije bila agresor“, misli Mesić.

Budućnost BiH nije optimistična

Kada govori o budućnosti BiH, Mesić kaže da je Daytonski sporazum prekinuo brutalan i krvavi rat kojega je trebalo zaustaviti pod svaku cijenu. Nažalost, on nije dao mehanizam prema kojem BiH može djelovati kao pravno uređena zemlja. „Zbog toga međunarodna zajednica mora shvatiti da ne može ostati ovakvo nedefinirano stanje u kojem entitet Republike Srpske ne prihvaća BiH. Zato mora reagirati dogradnjom Sporazuma ili pritiskom kojim će se dati veće ovlasti središnjoj vlasti. Svako otezanje će samo otežati situaciju u BiH“, poručuje Mesić, a kao nužnost navodi omogućavanje povrataka izbjeglica u RS.

Trenutna situacija u BiH je vrlo komplicirana i vrlo je teško dati bilo kakve prognoze, kaže Šarinić. „Sve veće osamostaljenje Republike Srpske koja je država u državi je suprotno svemu dogovorenom. Osobno nisam optimist“, zaključuje.

Zapeli u devedesetima

No, jesu li tadašnji kreatori politike danas drugačiji ljudi? Gledaju li sa žaljenjem na povijest koju su pisali devedesetih godina? Misle li da su pogriješili? Zarić kaže da je neugodno iznenađena činjenicom da su neki ostali na razini te 1991. godine, dok kao najiskrenijeg sugovornika ističe tadašnjeg predsjednika Slovenije Milana Kučana. Kao posebnu vrijednost filma koji je zaintrigirao hrvatsku javnost naglašava činjenicu da je snimljen i prikazan na javnoj televiziji Srbije te da su u njemu otvoreno progovorile i srpska i hrvatska strana. „Film je u Srbiji okarakteriziran kao prohrvatski, a u Hrvatskoj kao prosrpski. Svaka strana čuje ono što želi čuti i što joj smeta“, napominje autorica i zaključuje da reakcije pokazuju kako je bilo kakva kritika Franje Tuđmana u Hrvatskoj još uvijek problematična.

Autor: Siniša Bogdanić

Odg.ured: Željka Telišman