U Jeruzalemu ništa nije normalno

Sunce sja u uličicama Starog grada u Jeruzalemu i to je jedino što se nije promijenilo. Jer tog jutra je Yeheskel izvadio svoj pištolj iz ladice: "To je prvi put u posljednjih 30 godina", kaže nam umirovljeni direktor škole. Sad nam pokazuje maleni pištolj u istrošenoj ružičastoj futroli koju nosi oko pasa.

"Prije ste se bojali pucati jer niste htjeli imati posla s policijom i zakonom. Ali vlada je sad priopćila da se i od napada nožem možete braniti vatrenim oružjem i da to neće imati pravnih posljedica." Yeheskel nipošto ne izgleda kao netko tko jedva čeka da posegne za pištoljem: djeluje izuzetno ljubazno i uzeo si je mnogo vremena za razgovor s nama u Židovskoj četvrti u Jeruzalemu.

Ali i dok tako čavrljamo, stiže hitna vijest na njegov mobitel: još jedan napad nožem, baš kao i dan prije toga. Bilo je mrtvih i ranjenih, ali ne u Starom gradu u Jeruzalemu.

"Strah me je"

Dva muškarca prolaze pored nas, obojca obavijeni talitom - židovskim obrednim šalom. Idu prema Zidu plača, na molitvu. Ali jedan od njih nosi izraelsku zastavu preko ramena kao da idu na stadion i na utakmicu nacionalne momčadi.

Jer Jeruzalem nije normalan ovih dana, još i manje nego inače. Samo par koraka dalje čuči Ahmed oslonjen na zid, upravo je na pauzi. Ahmed je Arap, Palestinac i musliman, ali je i obrtnik. Upravo obnavlja jednu čitavu kuću. Ljudi prolaze pored njega i sa svima se ljubazno pozdravlja.

"Zapravo imam i izvan Starog grada mnogo posla, ali trenutno ne odlazim nikamo", kaže nam Ahmed. Otkazao je mnogo poslova jer nema snage: "Trenutno ne mogu nikoga zaposliti i otići raditi tamo vani. Ograničio sam se na Stari grad. Ovdje u Židovskoj četvrti me svi znaju, ja sam obnovio mnoge njihove kuće, pola ove četvrti. Zato radije radim ovdje", objašnjava nam.

Stasit čovjek djeluje tužno. Govori nam o trinaestogodišnjem palestinskom dječaku koji je prethodnog dana napao prolaznike u istočnom dijelu Jeruzalema. Dvije osobe su teško ranjene, a dječaka je pregazio automobil i teško je ozlijeđen. Mnogi napadači nisu navršili ni dvadeset godina, no policija ih je bez obzira na to ustrijelila.

Ahmeda muče brige za njegovog najstarijeg sina: "Sad mu je petnaest godina, sad to počinje", žali se majstor. Mlade Palestince često šikaniraju izraelski policajci pa tako i raste njihova srdžba. I njegovog sina su već jednom pretukli, makar nije ništa učinio. Usprkos tome, njegov otac nije bijesan nego je samo uplašen.

Malo ljudi na ulicama

Kroz Muslimansku četvrt Starog grada prolazi Via Dolorosa, ulica za koju se vjeruje da je kroz nju vođen Isus na putu do mjesta na kojem je razapet. Katolički hodočasnici iz Poljske obilaze jednu postaju Križnog puta za drugom. To bi moglo izgledati kao svakodnevni Jeruzalem, ali danas nema toliko ljudi. Mnoge trgovine su zatvorene, a i pred onima koje su otvorene gazde sjede pred ulazom i šutke zure u svoje mobitele. Nijedan ne pokušava prodati nešto turistima - što je ovdje uvijek bilo potpuno normalno.

Čini se da je nasilje, kao nekakav otrov, za sobom ostavilo i posljedice. Ti napadi nožem, mrtve žrtve i mrtvi počinitelji, ti urlici i hici. Jedan od tih prizora se dogodio prije nekoliko dana na malom trgu pred Austrijskim hospicijem na čijem je čelu časna sestra Bernadette Schwarz. Dok razgovaramo s njom, u njenoj bijeloj odori u sjenci utočišta za hodočasnike, iznad nas se opet čuje policijski helikopter.

Časna sestra nam kaže kako je njoj dobro: "Ali mi je loše kad vidim ljude koliko su uplašeni i napeti i sa kakvim strahom prolaze ovdje. Ali inače, ja se ne bojim, ne osjećam nikakav strah." Nekoliko skupina hodočasnika je otkazalo dolazak, ali ne sve: "Jučer nismo imali praznog kreveta", kaže nam časna sestra.

Jeruzalem je prepun proturječnosti, a to osjećaju i turisti. Jedan od njih nam kaže: "Imamo vodiča koji se odlično snalazi u gradu pa tako i izbjegava sva mjesta koja bi mogla biti opasna. Tako se i mi osjećamo sasvim sigurni." "Zapravo vam se može sviđati ova atmosfera", kaže nam drugi. "Čak i sa svom tom policijom i vojskom na ulicama."

Lioba Radtke već odavno živi u Jeruzalemu i sad radi u Turističkom centru za kršćanske hodočasnike. Ne zna što da misli kada čuje da se turisti ne boje jer se u pretjeranoj hrabrosti lako može dogoditi glupost. "Turisti mnogo toga ne shvaćaju. Oni koji se doista boje su na primjer arapski kršćani. Nije baš tako da židovi sad napadaju Arape tu u Starom gradu, ali usprkos tome se svi osjećaju nesigurno. Pokušavaju da nitko ne otkrije tko su i što su. Viđam i židove koji ovdje prolaze i koji se okreću ako čuju korake iza sebe. Jer strah vlada među svima."

U Stari grad kao na aerodromu

To je i strah od novog napada i strah od osvetničkih akcija. Boji li se i ona dok ovako sjedi u Turističkom uredu za hodočasnike? "Ne. Dakle, ja sad još spavam mirno, znate gdje živite. Mi znamo što se tu dešava i politički i vjerski. Te napetosti uvijek iznova izbijaju na površinu, ali njih već poznajemo."

Jedna od tih manifestacija napetosti koje su "izbile na površinu" su i detektori metala koji su nedavno postavljeni na ulazima u Stari grad. Jedan stoji i pred Vratima Jafe i tamo je zaglavio jedan mladić, očito Arap. Morao je pet, šest puta prolaziti kroz detektor, skinuti cipele i opasač. Okružila su ga četiri vojnika i svi imaju prste na okidačima svojih strojnica. Većina ljudi promatra što se dešava, neki pak okreću glavu da sve to ne vide.

Gore, u Armenskoj četvrti i odmah pored gradskih zidina je i prodavaonica porculana Haruta Sandrunija. Već preko 30 godina živi od prodaje suvenira i drangulija turistima, ali kad turista nema kao što ih sad nema, onda jedva da ikome što proda. Tako je to oduvijek bilo. "Svi sad postavljaju isto pitanje: gdje će nas to još odvesti? To je zapravo najgore od svega: pitanje, što će sad doći kao slijedeće?"