U potrazi za savršenim zvukom

Kada slušamo klasičnu glazbu, sviđa nam se topli, neposredni zvuk zbog kojeg se osjećamo kao da i sami sjedimo u orkestru. Ali ovakav zvuk ne nudi svaka koncertna ili operna dvorana. Negdje je zvuk previše suh, negdje previše odjekuje, dok su negdje zvukovi zaista neugodni.

Akustični "dragulji" kao što je koncertna dvorana Concertgebouw u Amsterdamu koja trenutno slavi svoju 125. godišnjicu, i Musikverein u Beču, oduševljavaju još i više kada se razmotri činjenica da su izgrađeni još prije nego što se akustika zaista razumjela. Arhitekti su u 19. stoljeću projektirali empirijski, po uzoru na oblik, veličinu i ukrase već postojećih dvorana.

"Razlog zbog kojeg Concertgebouw ima zaobljene zidove iza podija je taj što je projektiran po uzoru na Gewandhaus u Leipzigu", kaže Rob Metgemeier. Sada umirovljen, taj je akustičar 15 godina intenzivno radio na dvorani Concertgebouw.

"Prvobitni arhitekt nije znao je li oblik zidova važan, sada znamo da zapravo i nije, no pokazalo se da je taj arhitekt preuzeo značajke drugih dobrih dvorana", dodaje Metgemeier. "Nisu pokušali izumiti nešto novo, već napraviti nešto što će služiti svrsi", dodaje on.

Znanost o zvuku

Danas je sve vrste projektiranja moguće obaviti pomoću računala, no izgradnja koncertnih dvorana još uvijek je više umjetnost nego znanost.

"Pomalo sam izluđivao svoje mlađe kolege koji sve vole raditi kompjuterski", kaže Jürgen Reinhold, njemački akustičar koji je radio na zgradi opere Mariinsky II u St. Petersburgu 2007.godine. "Vrlo malo toga volim raditi na kompjuteru, a ostalo radim po osjećaju", kaže on. Pa ipak, taj bi se osjećaj trebao zasnivati na biološkim i fizičkim činjenicama koje se nauče tijekom godina, metodom pokušaja i pogreška.

Koncertna dvorana Salle Pleyel u Parizu je na primjer izgrađena u 1920-im godinama u paraboličnom obliku. Orkestar je smješten u središtu te se zvuk tako direktno šalje i u stražnji dio dvorane, umjesto da se odbija od zidova. Ipak, ovaj je arhitekt previdio to da se uši kd ljudi nalaze sa strana glave, a ne na prednjem dijelu glave, kao što je slučaj kod konja.

U daljnjim desetljećima, sredinom 20. stoljeća, arhitekti su htjeli iza sebe ostaviti baroknu pretjeranost. Tek nakon što su počeli graditi dvorane s ravnim zidovima i sa vrlo malo dekoracija, shvatili su da su svi ukrasi, poput tapeciranih okvira i teške draperije, zapravo bili korisni. Osim što su bili ugodni oku, pridonijeli su i stvaranju boljeg zvuka.

Akustika protiv arhitekture

Kako bi projekt bio uspješan, arhitekti se moraju prilagoditi: nije dovoljno biti samo uspješan inžinjer. Arhitekti često žele isprobati nšto novo, dok većina akustičara radije ostaje pri onome što se već dokazalo kao dobro rješenje.

Kada je Jürgen Reinhold radio na arhitekturi zgrade opere Mariinsky II, morao je smanjiti broj loža s planiranih pet, na tri.

"Ako napravite više razina loža, otvori među njima su mali i zvuk ne dopire do zadnjih sjedala", kaže Reinhold. "Poseban je primjer Met u New Yorku. Lože tamo dosta nadvisuju jedna drugu. U trećem ili četvrtom redu je dobro, no u sedmom, osmom ili desetom redu više nema zvučnog kontakta s dvoranom. Jednako je kao da stojite izvan dvorane i sve slušate kroz prozor", dodaje on.

Reinhold kaže da kvaliteta zvuka ovisi o tome koliko ste spremni riskirati, kao i o pregovorima s arhitektima. "Ako niste dovoljno uporni, udovoljit će se 80 posto vaših zahtjeva, no krajnji rezultat tada nije tako dobar", dodaje Reinhold.

Praksa zapošljavanja stručnjaka za zvuk relativno je nova. Dvorana Symphony Hall u Bostonu, izgrađena 1900., prvi je projekt u kojem je stručnjak za zvuk sudjelovao od samog početka, a tek je 1960-ih i 70-ih godina to postala stalna praksa.

Ljudsko uho

Ljudsko je uho sposobno rekonstruirati originalni zvuk iz brojnih refleksija koje prima iz okoliša.

I za izvođače često postoji raskorak između onoga što se stvarno događa i toga kako se osjećaju u prostoru. "U dvorani Albert u Londonu, osjećaj je kao da ste u maloj sobi te da su zidovi oko vas", rekao je poznati pijanist i dirigent Barry Douglas o toj koncertnoj dvorani sa šest tisuća sjedaćih mjesta. "Kada pogledate prema publici, čini se kao da je netko naslikao pozadinu", objašnjava on.

Ljudi su važni, ne samo zato što kupuju karte. Puna dvorana smanjuje jeku za oko 13 posto. Ova interakcija zvuka i prostora koja se stvara ispravnim namještanjem dvorane je razlog zbog kojeg drugačije zvuči u koncertnoj dvorani, nego kod kuće, na radiju.

"Najvažniji je osjećaj intimnosti", kaže Douglas. "Kada sam tek počeo nastupati, bio sam nervozan, no rekli su mi da se ne brinem jer zapravo sviram samo za jednu osobu. Publika nije povezana žicama, tako da zaista svirate za svaku osobu posebno. To je prekrasno", dodaje on.

Zaista, najbolje je ozvučenje ono koje ni izvođači niti publika uopće ne primjećuju.