Dok ruska vojska nastavlja raketirati i granatirati Ukrajinu, Europski parlament 14. prosinca ukrajinskom narodu dodjeljuje nagradu Andrej Saharov - za slobodu mišljenja. Ovo je važno priznanje.
U stvari, Ukrajinci se sada prvenstveno bore za svoje pravo na život, a manje za slobodu misli. Bore se da žive u slobodnoj i nezavisnoj zemlji i da se ne boje postati žrtve ubojica i silovatelja iz redova ruske vojske. Bore se da žive tako da se njihova djeca ne moraju skrivati od projektila u skloništima. Mnogi Ukrajinci plaćaju vrlo visoku cijenu za ovaj cilj. Plaćaju životima onih koji ginu u ratu i koji su posthumno nosioci nagrade Saharov.
Povratak u kovčegu od cinka
Da budem iskren, nisam ni sanjao da ću dobiti Pulitzerovu nagradu ili postati dobitnik nagrade Saharov. Ali sada se i to dogodilo.
Najprije je Pulitzerova nagrada dodijeljena svim ukrajinskim novinarima u proljeće 2022.: "za njihovu hrabrost, upornost, angažman i privrženost istinitom izvještavanju tijekom nemilosrdne invazije Vladimira Putina na njihovu zemlju", navodi Odbor za dodjelu nagrade. Nagrada Saharov dodjeljujuje se građanima Ukrajine, koje predstavlja predsjednik Volodimir Zelenski ali i drugim izabranim političarima i civilnom društvu.
Milijuni Ukrajinaca, koji su dobili ova visoka priznanja, to vjerojatno neće dugo pamtiti. Siguran sam da nekima te nagrade ni ne znače mnogo. Slična je situacija i s dodjelom Nobelove nagrade za mir ukrajinskom "Centru za građanske slobode" i trijumfom ukrajinskog benda Kalush Orchestra nakon pobjede na natjecanju za pjesmu Eurovizije.
To je razumljivo. Jer kada vam rakete lete iznad glave i kada su milijuni ljudi u bijegu - primorani napustiti svoje domove - nije vam do slavlja. Kada vam se susjedi vraćaju s fronta u zablindiranom lijesu od cinka, a njihova vlastita djeca moraju sjediti u skloništima zbog zračnih napada. Ili kada svaki raketni napad na Kijev, Harkov, Dnjepar, Mikolajev i Odesu osjetite kao napad na sebe i kada vas kratke poruke od rodbine sa znakom križa rasplaču.
Borba za opstanak
Živimo u realnosti koja se zove "rat", gdje najveće priznanje nije nagrada nego pravo na život. Svi sadašnji dobitnici nagrada Pulitzer i Saharov iz Ukrajine imaju jedno zajedničko: to je čežnja za životom i pobjedom.
To ih čini hrabrijim, smionijim, srčanijim. Kako je rat odmicao, strah se postupno povlačio u drugi plan. U pokušaju da zastraši ukrajinski narod i liši ga budućnosti, Putin se preračunao.
Onaj tko je rođen da leti, ne može puziti. Ukrajinci će se boriti za svoju zemlju - do kraja. Nitko neće popustiti Kremlju. Mi se borimo za pravo na život, a Rusija nam to pravo želi oduzeti.
Naravno, da su nagrade, koje nam se u svijetu velikodušno dodjeljuju, nešto, što je dobro i lijepo. Na nas se misli, cijene nas i poštuju. Ali, problem je u tomu što se ove nagrade ne pretvaraju u nove isporuke modernog oružja sa Zapada. Jer samo se tako može zaustaviti brutalni masakr u Ukrajini, koji je pokrenuo Putin.
Dugotrajni rat u Ukrajini, koji cijeli svijet od kraja veljače gleda uživo, čini se da otupljuje percepciju gledalaca. Neki od njih prate tamošnji rat i događanja kao da je u pitanju serija na Netflixu.
Rat u Ukrajini nije film
Dobro se bori protiv zla, heroji sa ratnih poprišta se smjenjuju na ekranu, baš kao i slike uništenih gradova. Oko se brzo navikne na patnju, suze i uništenje. Gledalac se probudi tek kada glavni negativac ponovo počne prijetiti da će nuklearnim oružjem uništiti cijeli svijet.
Vrijeme je da svi, koji žive na planeti Zemlji, shvate da ruski rat u Ukrajini nije film. I da to nije samo rat protiv Ukrajine, nego protiv cijele zapadne civilizacije. Prije ili kasnije mogao bi pogoditi svakoga.
Vladimir Putin, koji je nemilosrdno ubio desetke tisuća Ukrajinaca i bombardirao stambena naselja u mirnim gradovima, teško da će se zaustaviti. On je odavno prešao granicu. Sada se nalazi na terenu na kojem više nema mjesta za suosjećanje, grižu savjesti i žaljenje. Možemo ga zaustaviti samo zajedno.
Serhij Rudenko je ukrajinski novinar i politički komentator. Objavio je nekoliko knjiga o ukrajinskim političarima. On je i autor kolumne koju piše za DW.
Pratite nas i na Facebooku, preko Twittera, na Youtubeu, kao i na Instagramu