„Balkan i ratni zločini“

Jedna od pet reportaža je zabilježena u Prijedoru, gdje je autor razgovarao s Ervinom Blaževićem koji je kao 18-godišnjak bio zatočen u prijedorskom logoru Trnopolje. „Ovdje je bilo zatočeno uvijek prosječno između 3.000 i 5.000 ljudi: žene, djeca i stariji, i to u najgorim higijenskim uvjetima. Ljudi su mučeni, bilo je i silovanja. Pogledajte školu. Ona je danas ponovo - škola. Uopće nema nikakvih znakova da je ovdje nekada bio logor (op.red. za Bošnjake i Hrvate)", kaže Blažević.

Potom on njemačkog novinara Dirka Auera vodi nazad do ceste, gdje se nalazi sivi betonski stup s anđeoskim krilima a u sredini križ: to je spomenik poginulim srpskim vojnicima. "To najbolje pokazuje odnos vlasti u Prijedoru prema prošlosti", kaže Ervin. Dodaje da je taj spomenik podignut 1999. godine kada su se vratile prve bošnjačke izbjeglice i da je riječ o provokaciji. „Bošnjaci nemaju problem sa spomenikom srpskim žrtvama, ako bi on bio na mjestu gdje su oni stvarno poginuli, a ne ispred logora Trnopolje", kaže Blažević i dodaje da je zato spomenik "izvrtanje povijesnih činjenica".

Njemački novinar nadalje svjedoči kako u Prijedoru nema spomenika poginulim žrtvama u logorima Trnopolje ili Omarska u kojim su zatočenici zvjerski mučeni i ubijani, kao da logora nikada nije ni bilo.

„Posljednja faza genocida"

Dirk Auer prenosi i Ervinove riječi koji kaže kako su „Bošnjaci danas u posljednjoj fazi genocida" što se manifestira kroz negiranje i poricanje. On kaže da se ta retorika nastavlja i da je samo promijenila oblik.

Njemački novinar je obišao i Kozarac koji je, kako piše, bošnjačka enklava u srpskom dijelu BiH. Auer piše da se u centru Prijedora nalazi spomenik koji podsjeća na zločine počinjene 1992. godine. „To je spomenik koji nema ni vjerskih i nacionalnih simbola. Na njemu su samo ispisana imena žrtva. Ovdje se nalazi ime jednog Hrvata, čak i jednog srpskog para koji nisu podržavali fašizam. To znači da nisu ubijani samo Bošnjaci. Ovo je spomenik za sve ubijene stanovnike Kozarca", kaže Blažević.

U tekstu se podsjeća da se oko 600 ljudi iz Prijedora i okoline još uvijek vode kao nestali, ali se ukazuje i na Dan bijelih traka, akciju u okviru koje sudjeluje i nekoliko Srba. „Od početka smo tvrdili da je to nešto što se tiče svih nas, građana Prijedora. Prošle godine nije Bošnjak iznio naše zahtjeve, kao što je bilo do sada, već je to po prvi put učinio jedan Srbin. Ako znamo da je to jedna vrste borbe Davida protiv Golijata, onda je to ogroman korak", kaže Blažević.

U tekstu se također podsjeća i na inicijativu podizanja spomenika poginuloj djeci u Prijedoru, na pokrenutu peticiju, ali i na prve pravne prepreke i blokade gradskih vlasti. Reportaža se okončava Ervinovim riječima da je i pored svega optimist, jer ne može biti pesimist s obzirom na to da je na čelu udruge koje se zove "Optimisti".

Selektivno sjećanje u Srbiji

Njemački novinar drugu reportažu započinje pričom iz Borče, predgrađu Beograda,  u kojoj se ispred pekare, čiji je vlasnik Albanac, okupilo oko 40 osoba koje žele pokazati da su za toleranciju i protiv nacionalizma. „Samo tjedan dana ranije su na istom mjestu bili radikalni desničari", piše Dirk Auer u reportaži objavljenoj na „Deutschlandfunku". Auer piše i da se vlasnik pekare Mon Duraj zahvalio okupljenim građanima za njihovu podršku.

Marko Milosavljević, borac za ljudska prava, kaže: "Napad na pekaru nema nikakve veze s tim što mi danas još uvijek nismo u stanju govoriti o albanskim žrtvama rata na Kosovu. I to sada, 20. godina nakon rata. Mi u Srbiji ne gledamo kompletan sukob od 1998. do 1999. godine, nego samo njegov kraj, NATO-ovo bombardiranje Srbije.To je glavni problem: samo se spominju srpske žrtve NATO-ovog bombardiranja, ali ne i one iz prethodnih sukoba zbog kojih je i došlo do intervencije."

„Marko je rođen 1991. godine, u vrijeme kada je počeo rat u Hrvatskoj. I on je, kako kaže, polako ulazio u nacionalizam, a da to nije ni primjećivao. To je tako bilo sve do 2008. godine kada je Kosovo proglasilo neovisnost", piše Deutschlandfunk i prenosi Markove riječi: „Mi učenici smo tada dobili čudan poziv da izađemo na ulice i demonstriramo protiv toga. U potpunosti sam bio dio tog nacionalističkog folklora. Za mene je to bilo normalno sve do onog trenutka dok jedna grupa nije počela skandirati `nož, žica, Srebrenica`. Kada sam to čuo, bilo mi je jasno to nije u redu i da je to jedna vrsta poziva na nasilje i da je bolje da se udaljim od njih", kaže Milosavljević.

Marko kaže da je to za njega bilo ključno iskustvo iako nije znao što se točno dogodilo u Srebrenici. Međutim, Marko se o tome naknadno informirao.

Marko kaže da problem u Srbiji nije samo šutnja nego i činjenica da osuđeni ratni zločinci nakon izlaska iz zatvora dolaze na utjecajne pozicije. On kaže da je lista takvih slučajeva dugačka i navodi Vladimira Lazarevića koji je osuđen na 14. godišnju zatvorsku kaznu zbog zločina na Kosovu. On je nakon odležane kazne iz Haga u Srbiju doletio zrakoplovom srbijanske vlade i dočekan je uz velike počasti. On je i gostujući predavač na vojnoj akademiji.

Navodi se i primjer Veselina Šljivančanina, osuđenog na 10-godišnju zatvorsku kaznu zbog zločina u Hrvatskoj. On je danas redovan govornik na skupovima vladajućeg SNS-a, stranke predsjednika Vučića. Lazarević je njemačkom novinaru također rekao da u institucijama nikada nije došlo do pravih kadrovskih promjena. Jer da je došlo do toga, današnji predsjednik Vučić i ministar vanjskih poslova Dačić ne bi mogli obavljati javne funkcije ili se kandidirati. To jednostavno ne bi bilo moguće", kaže Milosavljević, a prenosi „Deutschlandfunk".

„Bljesak" za jedne, tragedija za druge

U jednoj drugoj reportaži Dirk Auer se bavi nedovoljnim percipiranjem žrtava tzv. „druge strane" i u Hrvatskoj. Reportaža počinje u Okučanima na komemoraciji godišnjice „Bljeska" s odvojenim komemoracijama za hrvatske vojnike pale u ovoj akciji i srpskih civilnih žrtava. U članku se citira zastupnik hrvatskog Sabora Boris Milošević (SDSS) koji svjedoči o tome kako do dan danas nitko nije odgovarao za zločine nad civilima tijekom „Bljeska".

On govori i o tome kako se odnos prema procesuiranju ratnih zločina promijenio nagore nakon oslobađajućih presuda za Antu Gotovinu i Mladena Markača te ulaska Hrvatske u Europsku uniju „kada je prestao pritisak".

Čitajte nas i preko DW-aplikacije za Android