Umjesto Tita - šampinjoni!

Slavko Mastilo sa svjetiljkom vodi kroz vrata koja otvaraju put u mrak prošlosti. Sada se, kaže, plaši da ne padne, a nekada je znao izaći iz Titovog bunkera gdje god da si ga ostavio. To, pak, doista nije jednostavno u labirintu hodnika i prostorija sa strojevima u kojima svjetla već odavno nema, jer radi se ipak o 15.000 kvadratnih metara površine pod zemljom.

30 godina je Slavko tu radio kao inženjer, ovaj bunker je bio njegova sudbina. On je jedan od najvećih svoje vrste u svijetu, s ulazima skrivenima iza smreka i jela. U vrijeme Hladnog rata bilo je to strogo kontrolirano područje koje je čuvala vojska.

Tajno skrovište za Tita i generalštab

Bunker kod Goražda je građen deset godina, do 1963. godine. Tada je počelo uvođenje struje, vode, telefona, ventilacije, što je potrajalo još nekoliko godina. Bilo je predviđeno da u slučaju rata u bunkeru bude smještena čitava tvornica oružja i streljiva, uključujući i 800 radnika. Oni bi bili sigurni i od napada atomskim bombama. Osim toga, tu je trebao biti smješten i čitav politički vrh tadašnje Jugoslavije. Slavko je bio dio stalnog tima tehničara, njegov je zadatak bilo osiguravanje nesmetanog funkcioniranja ventilacije. „Gradilo se u najvećoj tajnosti. Ja na samom početku još nisam bio tu, ali znam da se radilo u tri smjene, u svakoj po 400 radnika, i stalni vojni nadzor, stalna straža u tri smjene", prisjeća se on.

Davno zaboravljene šifre

Hodnici su posuti krhotinama stakla, sve je u potpunom mraku. Željezna vrata su sada otvorena. Ranije je trebalo znati kod da bi se moglo ući u prostorije gdje su u slučaju rata trebali biti sklonjeni Tito i njegovi najuži suradnici. „Tu ima jedan uređeni dio, za generalštab, ali po nekim šiframa. Ja nikada nisam znao što je tu čije i tko je tko", priča Slavko Mastilo.

Daleki odsjaj nekadašnje moći u svjetlu džepne lampe - kantina namijenjena za 800 ljudi, šank, sve je sada prazno. „Da se u ono vrijeme pojavio automobil sa stranim oznakama, odmah bi bila obaviještena policija, oni bi odmah bili reagirali", prisjeća se inženjer davno svršenog vremena.

Umalo odlagalište radioaktivnog otpada

Danas to više nikoga ne smeta, naprotiv. Ljudi govore da bi se Tito okrenuo u grobu da zna šta danas planiraju s njegovim bunkerom. Svojevremeno je ovaj kompleks stajao četiri milijarde dolara, a nije bio jedini u zemlji. Nakon raspada Jugoslavije nitko se za tu građevinu više nije osjećao nadležnim, tuži se Dušan Pribilović iz gradske uprave Goražda.

Općina Novo Goražde, zajedno sa čitavom regijom, izborila se da on ne postane odlagalište radioaktivnog otpada, kao što je to prvobitno bilo planirano. "Čitava regija, čitavo stanovništvo s ovog prostora je skočilo i ujedinilo se i preinačilo odluku vlade. Tako smo mi 2003. godine odlukom vlade dobili objekt s time da mu nađemo primjenu u neke druge svrhe", priča Pribilović.

Klima koju vole gljive

Goražde je dakle izbjeglo sudbinu odlagališta radioaktivnog otpada, ali se suočilo s pitanjem: što sada s bunkerskim kompleksom? U početku je to bio samo teret, ali u međuvremenu općina tu vidi i svoju razvojnu šansu, objašnjava Mladen Vrećo, zadužen za gospodarska pitanja u gradskoj upravi. „Trenutno je i jedno i drugo. Bunker predstavlja veliku razvojnu šansu ne samo za Goražde, već i za čitavu regiju", smatra on i vjeruje da bi svi imali koristi ukoliko se ostvari zacrtani plan proizvodnje japanskih šitake-gljiva i šampinjona. "Ukupna vrijednost projekta je oko sedam i pol milijuna konvertibilnih maraka, i tu bi se moglo zaposliti 60 osoba direktno, plus 200 do 300 kooperanata“, sanja gospodarski stručnjak iz gradske uprave Goražda.

Nova radna mjesta Goraždu su prijeko potrebna jer je trenutna stopa nezaposlenosti oko 40 posto. Sada ljudi koji za život žele zarađivati uzgojem gljiva u bunkeru građenom za slučaj atomskog rata čekaju investitore. Slavko, jedan od njegovih graditelja, uvjeren je da je ta ideja dobra, jer je klima u bunkeru vrlo povoljna za uzgoj gljiva. (dd, za)