Film 'Freistatt'

Film Marca Brummunda je mrak. I doslovno i figurativno. Jer se bavi jednim izrazito mračnim i dugo vremena pod otirač skrivanim poglavljem novije njemačke povijesti i jer se radi o vrlo dojmljivom prvijencu jednog mladog redatelja za kojega će se u budućnosti još sigurno puno čuti.

"Freistatt" (u prijevodu utočište, pribježište, azil) je, naime, prvi dugometražni igrani film 45-godišnjeg Marca Brummunda. Njegovo ime nije, doduše, nepoznato u filmskom svijetu. Kratki filmovi, dokumentarci, reklame i serije ovoga redatelja su već nagrađivani i na festivalima u Cannesu, Lisabonu, Rigi i Kijevu. A još 2007. godine je jedan od njegovih filmova nominiran za Oscara. No, Brummunda široka publika u Njemačkoj do sada nije poznavala. Dok na festivalu mladih talenata "Max Ophüls Preis" u Saarbrückenu nije predstavljen njegov prvi dugometražni prvijenac "Freistatt" koji je, s punim pravom, oduševio publiku toliko da mu je odlučila dati svoju nagradu.

Utemeljen na istinitim događajima

Filmu Marca Brummunda uspijeva ono što ne uspijeva mnogim debitantskim radovima: on priča priču koja je izrazito napeta, potresna i snažna istovremeno, a da pritom ni u kojem trenutku ne postaje banalna ili sladunjava, što se često može naći kod filmskih prvijenaca. "Freistatt" je dramaturški izvrstan, zanatski perfektno napravljen film koji niti jedna scena ne odaje kao debitantski.

Njegova radnja je utemeljena na istinitim događajima iz pedesetih i šezdesetih godina prošloga stoljeća. U tom razdoblju je preko pola milijuna djece i mladih fizički i psihički zlostavljano u crkvenim i državnim dječjim domovima. Ta činjenica je poznata već nekoliko godina i otada se na znanstvenoj i političkoj razini to mračno poglavlje njemačke povijesti pokušava rasvijetliti. Prije svega je seksualno zlostavljanje štićenika domova pod okriljem crkve dospjelo proteklih nekoliko godina u fokus javnosti.

Nepojmljiva brutalnost

Ali, unatoč tome, događaji koji se opisuju u filmu "Freistatt" zapanjuju jer su tadašnja brutalnost i sustavnost provođenja oštrih disciplinskih mjera nad djecom i mladima danas gotovo nezamislive. Posebno zastrašujuća činjenica je da su takve strašne metode provođene u Zapadnoj Njemačkoj u pojedinačnim slučajevima još do sredine sedamdesetih godina - dakle, još dugo nakon 1968., revolucionarne godine u njemačkom društvu, koja je Njemačku stubokom promijenila.

"Nas je fascinirala upravo ta nezamisliva vremenska simultanost", priča Marc Brummund: "Na jednoj strani društvo između rock'n'rolla i studenskih prosvjeda koje, kako se činilo, neobuzdano stremi ka slobodi, a na drugoj strani nastavak institucionaliziranog i u svojim dimenzijama teško pojmljivog zlostavljanja u odgojnim domovima i sličnim ustanovama."

Krvavi rad u močvari

Brummund u svom filmu opisuje doživljaje 14-godišnjeg Wolfganga (izvrsno ga glumi Louis Hofmann) kojega njegova preopterećena majka i poočim smještaju u dom za odgoj djece pod, kako se pokazuje, ciničnim imenom "Freistatt", "Utočište". On se nalazi u najdubljoj sjevernonjemačkoj provinciji, u močvarnom kraju koji je rijetko naseljen i prekriven gustim šumama.

Iz močvara maloljetni štićenici doma moraju kopati treset koji uprava doma prodaje lokalnim seljacima. Krvav je to posao, na kojemu se mnoga djeca slamaju. I svakodnevica mladih u slobodno vrijeme, kada ne rade, sličnija je onoj u zatvoru nego u odgojnom domu.

Je li Marc Brummund za potrebe filma prilagodio obradu teme kinematografskim pravilima? Je li dao dramatici previše prostora? Kada se čitaju zapisi Wolfganga Rosenköttera koji je sve sam iskusio na vlastitoj koži i čija je sudbina bila predložak za scenarij filma "Freistatt", odgovor je - "ne". Rosenkötter se sjeća da su ga u domu dočekali s riječima: "Radit ćeš do iznemoglosti, a svaku pomisao na bijeg si izbij iz glave". "Moli i radi", rekli su mu i bit ćeš u redu. Ali to se nije pokazalo točnim. Za "pravog" Wolfganga dom nije bio utočište nego, kako sam kaže, "predvorje pakla".

Interes novinarke i teroristkinje Ulrike Meinhof

Praksa i svakodnevica u njemačkim odgojnim domovima nakon Drugog svjetskog rata nisu bili baš potpuno nepoznati javnosti. Kasnija teroristkinja Ulrike Meinhof se kao novinarka intenzivno bavila ovom temom i snimila film "Bambule". Za Meinhof su prilike u zapadnonjemačkim domovima koje je upoznala bile povod za kasniju radikalizaciju. "Domski odgoj, to je žandar sustava, šiba kojom se proleterskoj mladeži utuvljuje da nema smisla željeti nešto drugo nego cijeli život vrijedno raditi na traci, negdje na nekoj podređenoj poziciji, uvijek samo primati naredbe i držati jezik za zubima", konstatirala je svojedobno Meinhof.

Po uzoru na Kramera i Truffauta

S obzirom na sve dosadašnje spoznaje o prilikama u odgojnim domovima Savezne Republike Njemačke, Marcu Brummundu se mora odati priznanje što svoj film nije sveo na pedagoški tematski uradak u kojemu će se moralizirati. Redatelj otvoreno priča o svojim filmskim uzorima poput crno-bijelog filma Stanleya Kramera iz 1958. "Prkosni" i Truffautovog prvijenca "400 udaraca" i u "Freistattu" se oni prepoznaju. Ali Marcu Brummundu je uspjelo stvoriti i vlastiti rukopis. Niti jedan drugi njemački redateljski prvijenac ne može se ni blizu usporediti s Brummundovim. Nakon više projekcija na festivalima, "Freistatt" će ovoga četvrtka (25.6.) zaigrati i u njemačkim kinima, a onda nastavlja turneju po festivalima: u Armeniji, Italiji, Belgiji, Češkoj, Francuskoj...