Utrka za atomsku bombu
6. kolovoza 2015
Tko zna koliko je puta američki fizičar Robert Oppenheimer vozio cestom od Santa Fea do Los Alamosa. To je jedna od najljepših ruta u američkoj saveznoj državi Novom Meksiku koja prolazi kroz prekrasne krajolike, za koje se Oppenheimer nadao da će inspirirati znanstvenike. Pod plavim nebom cesta prolazi između brežuljaka i iznad kanjona, a svako malo se prostire veličanstveni pogled.
Briljantni znanstvenici
Los Alamos je prirodni raj i istovremeno mjesto na kojem je razvijeno prvo oružje za masovno ubijanje. U toj idili je Robert Oppenheimer vodio „Projekt Manhattan“ kojim je američki predsjednik Franklin D. Roosevelt želio pobijediti Hitlerovu Njemačku u utrci za izradu prve atomske bombe. Fizičar Oppenheimer je za taj vojni znanstveni projekt u Los Almos doveo spektakularni, do tada neviđeni tim briljantnih znanstvenika, istaknula je Heather McClenahan, direktorica lokalnog povijesnog muzeja.
Među njima su bili nobelovci poput Enrica Fermija, Nielsa Bohra i Hansa Bethea. Pred kraj je ovdje živjelo 6.000 znanstvenika s obiteljima. Za Projekt Manhattan širom zemlje je u laboratorijima i proizvodnim pogonima radilo više od 125.000 ljudi, kaže Heather McClenahan. No projektom se upravljalo iz zabačenog gradića Los Alamosa, točnije iz zgrade elitne škole Los Alamos Ranch School. Škola je zatvorena 1943. da bi u zgradu mogli useliti znanstvenici. Projekt je ime dobio po četvrti Manhattan u New Yorku, gdje je nastala ideja za njegovo pokretanje.
Svi su ga zvali "Oppi"
U auli, čiji su zidovi obloženi drvetom, a koja je znanstvenicima služila kao menza i okupljalište, više od 70 godina kasnije tih se događaja prisjeća William Hudgens, kemičar iz tadašnjeg Oppenheimerovog tima. „Svatko je svakog poznavao. Nije bilo hijerarhije“, priča Hudgens u razgovoru za DW. I dodaje da se za vrijeme ručka bez problema moglo sjediti i pored samog Oppenheimera: „Bio je jako simpatičan, svi su ga zvali samo 'Oppi'.“
Članovi tima su bili vrlo mladi, prosječna starosna dob bila je 26 godina. William Hudgens se prisjeća brojnih zabava i puno alkohola. No istovremeno je atmosfera bila vrlo napeta i jako mnogo se radilo. „Svi mi smo bili zabrinuti da bi Nijemci mogli prvi imati atomsku bombu koja odlučuje ishod rata“, objašnjava Hudgens.
Najskuplji projekt iza slijetanja na Mjesec
Projekt Manhattan imao je za američku vladu apsolutni prioritet. Resursi su praktično bili bezgranični. Ono što je 1940. počelo s proračunom od 6.000 dolara, za pet godina je naraslo u projekt koji je na raspolaganju imao dvije milijarde dolara. „Najskuplji znanstveni projekt iza slijetanja na Mjesec“, procjenjuje Heather McClenahan. No Los Alamos je pored svoje središnje upravljačke funkcije imao i još jednu odlučujuću zadaću: proizvodnju oružja.
Ta zadaća je obuhvaćala izradu djelotvornog oružja na temelju raspoloživih znanstvenih rezultata o obogaćivanju uranija i kemijskom čišćenju plutonija. Paralelno se radilo na dvije bombe: s uranijem i plutonijem.
White Sands Missile Range
16. srpnja 1945. atomska bomba je testirana na području pod imenom White Sands Missile Range, 200 milja udaljenom od Los Alamosa, velikom kao Pennsylvanija, Rhode Island i Washington zajedno. 60 rančera je svoju zemlju moralo ustupiti američkoj vojsci, priča Lisa Blevin koja vodi posjetitelje kroz beskonačni White Sands. Američka vojska samo jednom godišnje otvara to područje za javnost. „Ne očekujte Disneyland“, kaže Lisa Blevin maloj skupini posjetitelja koja se uglavnom sastoji od studenata fizike i kemije iz Los Alamosa.
Što je time mislila reći postaje jasno nakon 45-minutne vožnje prema mjestu eksplozije. Tamo gdje je eksplodirala prva atomska bomba na taj povijesni trenutak podsjeća samo neugledni kameni spomenik. Lisa Blevin potvrđuje da je zračenje na tom mjestu još uvijek 10 puta veće od uobičajenog. No ističe da su ljudi izloženi još jačem zračenju tijekom četverosatnog avionskog leta.
Oduševljenje atomskom gljivom
Kratera skoro više i nema. Tlo se lagano spušta prema mjestu eksplozije. Na sigurnosnoj ogradi vise fotografije eksplozije koju su Oppenheimer i general Leslie R. Groves, šef cijelog projekta, promatrali iz sigurne udaljenosti. Očevidci su tada bili oduševljeni ljepotom atomske gljive i svjetlošću koja je nastala pri eksploziji.
Danas 23-godišnji student fizike Kodi Summers komentira: „To je samo krater od eksplozije. Ništa više od toga. Ali bilo je 'cool' vidjeti ovo ovdje.“ Godinu dana stariji Max iz Njemačke kaže: „Ne volim atomsko oružje.“ I dodaje da bi vjerojatno bilo bolje da atomska bomba nije bila proizvedena. No on zaključuje da je zbog atomske bombe ublažen Hladni rat, jer, kako objašnjava, nije došlo do izbijanja rata između suprotstavljenih zemalja koje su raspolagale „nuklearnim kapacitetima“.
„Ruke okaljane krvlju“
Ni mjesec dana nakon probnog aktiviranja Amerikanci su bacili atomske bombe na Nagasaki i Hirošimu. Mnogi znanstvenici koji su sudjelovali u projektu to su doznali tek iz radijskih vijesti. Oni su bili iznenađeni. Neki od njih su do posljednjeg trenutka sumnjali u to hoće li bomba uopće funkcionirati. „Prevladavao je osjećaj olakšanja, ali nije bilo velikog slavlja“, priča William Hudgens o reakcijama u laboratorijima u Los Alamosu. „Nama nije bilo do toga da slavimo ono što je ubilo tako puno ljudi.“ No on ističe da je bacanje bombe spasilo život milijuna ljudi jer je time skraćen rat. To su mišljenje zastupali mnogi znanstvenici koji su sudjelovali u projektu.
Za Hudgensa je njegov rad u Los Alamosu bio jedinstvena šansa i „najbolje što mu se moglo dogoditi u životu“. Jer, kako kaže, ta je bomba promijenila svijet. No Robert Oppenheimer je nakon svega imao drugačije mišljenje. U razgovoru s američkim predsjednikom Trumanom u Bijeloj kući je rekao da sada ima „ruke okaljane krvlju“. Duboka sumnja u ispravnost Projekta Manhattan nije ga napustila sve do njegove smrti.