Važnost suočavanja s komunističkom diktaturom

To se jasno vidjelo ovih dana na međunarodnoj konferenciji na Sveučilištu Viadrina u Frankfurtu na Odri. Govorilo se o suočavanju sa spisima tajnih službi u zemljama nekadašnjeg Istočnog bloka i ulozi medija. Konferenciju je organiziralo Njemačko društvo za istočno-europska istraživanja u suradnji s njemačkom ustanovom za spise STASI-ja i poljskim Institutom nacionalnog sjećanja. Izvještaj nam je poslao Marcel Fuerstenau.

Obični ljudi iznudili otvaranje arhiva

U Njemačkoj je suočavanje s komunističkom diktatorom počelo od običnih ljudi, kaže šefica Ustanove za spise bivše istočnonjemačke tajne službe STASI-ja Marianne Birthler. Podsjeća da je do otvaranja arhiva STASI-ja došlo na pritisak istočnonjemačkih boraca za ljudska prava. U međuvremenu je više od milijun i pol građana zavirilo u spise koje je STASI sastavio o njima i istodobno u ponor državnog i ljudskog ponašanja. To, međutim, nije dovelo do osvete ili trovanja društvenog ozračja, kako su se neki pribojavali:

„Svako dobivanje uvida u spise bilo je protivljenje šutnji i poticaj na razgovore, na prijepore. I zato je ono važno za društvo.“

Druge zemlje zaostaju za Njemačkom

Za razliku od Njemačke u većini drugih zemalja srednje i istočne Europe u kojima je vladao komunizam trebalo je više vremena za otvaranje arhiva tajnih službi. U Poljskoj je tek krajem 90-ih godina osnovan Institut nacionalnog sjećanja kojem je povjerena skrb za spise tajnih službi. U međuvremenu taj institut zapošljava oko 2000 ljudi. Zahtjeve za uvidom u vlastite dosjee podnijelo je tek oko 14 tisuća ljudi. Ali, direktor poljskog Insituta Kazimierz Woycicki smatra da bi krivo bilo zaključiti da je slab interes za to. Ukazuje da su se Poljaci već ranije na razne načine suočili s tamnim stranama komunističke prošlosti zahvaljujući i opsežnom izvještavanju medija.

Slovački publicist Jurai Alner ima drukčija iskustva sa svojim sunarodnjacima. Po njegovim riječima mediji u Slovačkoj, istina, izvještavaju o komunističkom naslijeđu, ali bez ikakvih posljedica. I dalje primjerice u pravosuđu ima aktivnih sudaca iz starog režima i oni se ne moraju bojati ničega, iako su se mnogi od njih ogriješili.

„Svi se osjećaju pomalo krivima i svi bi htjeli krivicu svaliti na nekoga drugoga. Kaže se primjerice, kriva je država, kriva je partija, kriv je funkcionar. Nikad nismo čuli: ja sam kriv.“

Mađarski političari stvari „guraju pod tepih“

Još skeptičniji je mađarski povjesničar Krisztian Ungvary glede stanja u svojoj zemlji. Ali, pravi razliku između političara i pučanstva:

„Postoji spremnost na pomirenje i svijest o civilnom društvu. Spremnost priznati da je i u strašnoj diktaturi bio nemali broj onih koji nisu postali doušnici. Ili da je bilo ljudi koji su postali doušnici, ali su se i u tim uvjetima ponašali relativno normalno. Mađarima je još uskraćena rasprava o tomu. I ja se nadam da će moje njemačke, poljske, češke, slovačke i rumunjske kolege našoj vladi objasniti da nije potrebno te stvari gurati pod tepih.“

I Bugari slabo napreduju

Na konferenciji u Frankfurtu na Odri postalo je vidljivo kako loše je stanje u Bugarskoj. Nije bio nazočan ni jedan predstavnik države, što ne čudi s obzirom da tek nekoliko mjeseci postoji komisija za spise tajnih službi. Komisija ima devet članova i nema vlastitu zgradu. To čudi šeficu njemačke ustanove Mariannu Birthler:

„Članovi komisije nemaju izravan pristup spisima, nego se moraju obraćati ministarstvu unutarnjih poslova. Po tomu se vidi da u svim zemljama postoji interes za to, što me veseli. Ali, izazovi pred kojima se nalaze ljudi u različitim zemljama, koji se zauzimaju za suočavanje s komunističkom diktaturom, vrlo su različiti.“