Večera s posebnim gostom

Sir na tjestenini se već malo osušio, a šampinjoni između tijesta više se ne puše. Veliki komadi lazanja leže netaknuti na tanjurima. Iako se Nidal (na naslovnoj fotografiji) danas sastao na zajedničkoj večeri sa svojom domaćicom Ninom i njezinim prijateljima, jelo je tek u drugom planu. Jer punih usta je i teško pričati. Nina i njezino društvo, naime, imaju puno pitanja za Nidala. A on - koji već godinu i pol dana živi u Njemačkoj - spreman je na njih odgovoriti. Naravno, na njemačkom. "Rado ću vam pomoći", kaže i vadi iz svog ruksaka malu kartu Europe, koju je tiskala Savezna centrala za političko obrazovanje. Širi kartu na stolu. Njegova domovina je toliko blizu da je još na njoj prikazana.

"Ili će drugi ubiti mene, ili ću ja ubijati druge"

"Ovdje je Homs, tu sam ja studirao", objašnjava im Nidal. Kada su "problemi" - tako naziva krvave sukobe u svojoj domovini - došli do njegovoga grada, odselio je prvo u Aleppo. Ali kako se njegov studij primicao kraju, tako je i rastao njegov strah da će biti mobiliziran u vojsku: "Bilo mi je jasno da ću, ako odem u vojsku, ili ja ubijati druge ili da će drugi ubiti mene. A to nisam želio." Nakon toga slijedi duga priča o jednom još dužem putovanju u koje se Nidal upustio da bi došao u Europu. Prvo u Tursku, zatim zrakoplovom do Alžira, otamo preko 12 sati kroz pustinju do Libije, gdje se s jednom skupinom Sirijaca više dana skrivao. "Nismo imali ništa za jesti", samo sir, 13 dana smo jeli samo sir", priča. Onda su on i drugi članovi grupe uhićeni i strpani u libijski zatvor. Preko veze su 12 tjedana kasnije pušteni na slobodu.

Happy end u Bonnu

I dok lazanje polako nestaju s tanjura, Nidal dalje priča stvari koje se obično ne mogu čuti za uobičajenom večerom. Na palubi jednog velikog broda ovaj mladi Sirijac je prešao Sredozemno more i stigao u Italiju. S obzirom da je muškarac, morao je u mračnu strojarnicu - 17 sati. "Mislio sam, ok, mrtav sam." Više od mjesec dana nakon što je napustio Aleppo stigao je u Njemačku. I srećom je, kaže sa širokim osmijehom, završio u Bonnu.

Njegovim domaćinima brzo postaje jasno i zašto je Nidal tako sretan što je u Bonnu. Iako svi oni imaju posla s izbjeglicama - bilo da je to u nekom sportskom klubu ili u školi - Nidal je, čini se, bolje informiran nego njih svo četvoro zajedno. Aktivan je u više udruga i društava i nabraja ih na prste obiju ruku: Pro Familia, Kulturno društvo JASA, Sportsko poštarsko društvo, Save Me, a u katoličkoj župi Thomasa Morusa pomaže kao prevoditelj. Onda svima preporuča Bonnski kafić za susrete. Opći smijeh. Nisu baš očekivali da će im jedan sirijski učitelj engleskog doći u kuhinju i bolje poznavati Bonn nego oni sami.

Pitanja na koja Nidal ne može dati odgovor

Ali sve izbjeglice se ne mogu, a neki i ne žele, tako brzo integrirati kao on, to Nidal često doživljava u svojoj svakodnevici. On svakoga dana pomaže kao prevoditelj. "Neki znaju samo arapski", priča, "a ne postoji svugdje ni takva infrastruktura kao ovdje u Bonnu." Trenutno ovaj mladi Sirijac uči medicinske izraze kako bi i na ovom području mogao više pomoći.

Činjenicu da može pomagati drugima može zahvaliti svom vlastitom pomagaču, svom "kumu". "Bez njega ne bih ništa znao", kaže. Odmah nakon što je stigao u Njemačku, jedna inicijativa za pomoć izbjeglicama mu je stavila na raspolaganje jednu osobu da mu pomogne što treba. Sada su svakodnevno u kontaktu, uz pomoć svog neslužbenog skrbnika je našao i stan.

Na stolu je već desert: male tortice s malinama sa sladoledom od vanilije. Iz minute u minutu atmosfera postaje opuštenija. Jelu se društvo ponovno vraća tek kad se sladoled počinje razlijevati po tanjuru. Previše je još pitanja i sva moraju biti postavljena. Zašto rat, zašto baš u Siriji? Bi li Njemačka, po Nidalovom mišljenju, trebala vojno intervenirati? Zašto Asad konačno ne odustane? Hoće li se ljudi koji su otišli iz Sirije jednoga dana vratiti i pomoći u obnovi? Ali na njih Nidal ne može odgovoriti. "Ne znam" - to je sve što može reći. Pitanja su to koja si postavljaju mnogi. Nakon večere s Nidalom, za Ninu i njezine prijatelje ona su postala još važnija.