Više straha nego mržnje na granici Europe

"Europski graničari? Tu, kod nas u Bugarskoj? Ne može biti..." čudi se Ivan kad ga pitamo o novoj misiji Frontexa. Doista je 6. listopada ova europska služba sa sve više osoblja i novca na raspolaganju službeno počela s radom na granici Bugarske s Turskom. Ivan prodaje voće i povrće na tržnici u Harmanliju, gradiću od dvadesetak tisuća stanovnika na samoj granici sa Turskom, ali još nije niti vidio nekog europskog službenika.

Izbjeglice je vidio, nedaleko je i izbjeglički logor: "Izbjeglica mi je žao, jer njih su svi prevarili", kaže nam. Riskirali su vlastiti život, platili mnoštvo novca švercerima da bi na koncu završili baš tu u Bugarskoj. A tu im nipošto nije ni lako ni ugodno, uvjeti u logoru su stravični, a i Ivan zna da bugarski policajci prema njima nemaju milosti. Možda će onda pripadnici Frontexa pomoći da se njihovo stanje poboljša? Ivan se smije, ne vjeruje: "Kad je riječ o korupciji, onda smo mi majstori. Prije ćemo mi pokvariti i potkupiti strane službenike nego da će oni nas izliječiti od toga."

Što znači imati tamnu kožu...

Zapravo je i bugarski zamjenik ministra Filip Gunev nedavno pred novinarima izjavio da Bugarska od misije europskih graničara očekuje i da će imati učinka na borbu protiv korupcije u toj zemlji, ali malo to vjeruje u to. A u Harmanliju ne samo da Ivan, nego gotovo nitko još nije vidio nekoga od 130 europskih službenika makar je do glavnog graničnog prijelaza sa Turskom kod Svilengrada jedva tridesetak kilometara.

No svi ipak govore o izbjeglicama i policiji, ali ne europskoj nego domaćoj, bugarskoj. Svi se pitaju zašto je grad pun policajaca? Navodno je to mjera kako bi se "zaštitili građani od izbjeglica", kažu nam tamošnji stanovnici, makar zapravo policija uglavnom gnjavi lokalno stanovništvo. "Tri puta su me tražili moje dokumente, samo u tjedan dana", bjesni Mitko. "Zašto me provjeravaju? Ja tu živim od kako sam rođen!"

Moguće objašnjenje jest da je Mitko nešto tamnije boje kože i to je već dovoljno da ga policajci stalno provjeravaju. I on i mnogi, prije svega romi iz Harmanlija imaju slična iskustva: "Što oni tu traže?" pita jedna žena koja upravo vješa rublje pred kućom. "Živimo tu na rubu grada i već stotine godina tu prolaze samo Romi, ali ne i izbjeglice. Zašto onda baš nas policija stalno ispituje?"

"To je opasno društvo..."

Ona to tumači samo na jedan mogući način: ili policija ne zna razliku između Roma i Afganistanaca, ili su tu i došli upravo zato da bi uplašili Rome. I da bi svojim akcijama toliko uplašili stanovništvo da odluče "preuzeti stvar u svoje ruke" i protiv izbjeglica - a i Romi onda sigurno neće dobro proći. I upravo dok nam to uzbuđeno objašnjava, pored kuće polako prolazi još jedno od nebrojenih policijskih vozila sa ophodnjom.

Gosti u kavani u dijelu Harmanlija s Romima koji uglavnom govore turski nam objašnjavaju kako su svi ti policajci došli prije nekoliko tjedana nakon što je izbila tučnjava u izbjegličkom logoru. Što se izbjeglica tiče, jedan nam gost objašnjava, "njih treba odmah otjerati". Svi su se oni "već rodili sa nožem u džepu", to su "opasni ljudi". Jedan mladić kaže da ih se ne boji, ali ga ljuti što se njegova žena više ne usuđuje izaći iz kuće kad padne mrak.

Pa čega se svi boje? Svi gosti govore u isti glas: izbjeglice su sve sami mladi muškarci koji idu naokolo samo u skupinama, nitko ne razumije što govore i sve žene "čudno gledaju". Martin dodaje: "Ali se do sada ništa nije dogodilo, ili?" Martin je iznimka, kao učenik se svojedobno sprijateljio s jednim Sirijcem. Taj prijatelj je davno otišao, sad je u Njemačkoj, ali i njegova majka je bila protiv što se "druži s takvima". Ali je osvojio i Martinovu mamu kad ju je zvao "anne" - mama i na turskom.

"Sasvim drugačiji od nas..."

Konobarica u kavani nam objašnjava: ljudi jesu uplašeni, ali tu nema niti traga mržnji protiv stranaca kakva se osjećala na nedavnim prosvjedima u glavnom gradu Bugarske, Sofiji. Konobarica Iveta Lazarova misli da bi u svakom slučaju bilo dobro da se u izbjegličkom logoru zabrani izlazak stanovnicima nakon što padne mrak, očito i ne znajući da je takva zabrana već uvedena. Ona osobno se ne boji ničega: "Mnoge žene se tuže da izbjeglice nepristojno bulje u njih. Ti ljudi nisu navikli vidjeti žene samo u majicama i bez marame na glavi. U mene još nitko nije buljio, možda zato jer niti ja ne buljim u njih."

Po njenom mišljenju, problem je negdje drugdje. Afganistanci koji su došli prošlog ljeta su neobrazovani i loše odgojeni, pljuju na zemlju, prljavi su i ne osvrću se čak niti na prometne propise. Sirijci koji su prije toga bili većina u logoru, oni su sasvim drugačiji: "Oni su imućni i obrazovani, imaju kulturu", procjenjuje Iveta. Ali i usprkos tome ih je domaće stanovništvo neprijateljski prihvatilo, valjda samo zato jer izgledaju malo drugačije i govore nekim drugim jezikom.

Mitko nam također objašnjava: "Oni nemaju nivo", kaže nam za vrijeme svoje pauze. "Izbjeglice su loše odgojeni, stalno čuče na zemlji i kriju se pod kapuljačama svojih trenirka", kaže dok i sam puši i čuči pred skladištem sa povrćem, a na hladnom vremenu je i on navukao kapuljaču vjetrovke. Mitku onda postaje jasno što je rekao i smije se dok skida kapuljaču sa glave.