Vjera diktira politiku Iraka

Oružja ne nedostaje na Bliskom istoku, ali nekima je i to izgleda malo. Tako bi se moglo protumačiti putovanje iračkog premijera Nurija al-Malikija početkom listopada u Moskvu, gdje je s Kremljem postigao državni dogovor: za više od tri milijarde eura, kako su dogovorili šefovi vlade dvije zemlje, Irak bi trebao kupiti oružje od Rusije. Na Malikijevom popisu za kupovinu su prije svega stajali borbeni helikopteri i raketni sustavi. Već prethodnih godina je Rusija Iraku isporučila oružja za gotovo četvrtinu milijarde eura. To je doduše puno, ali opet malo u usporedbi s SAD-om, koji je Iraku izveo oružja u vrijednosti od oko šest milijardi eura.

Iračko-ruska interesna zajednica

Iračka vlada je znači dobro opremljena za "najgori slučaj". Njezin problem je međutim da je korištenje oružja povezano s obvezama. Sjedinjene Američke Države su se doduše povukle iz Iraka, ali i dalje imaju utjecaja na tamošnju politiku - i time ujedno i na moguću uporabu oružja koje su isporučile. Rakete i helikopteri iz Rusije stoga, s gledišta iračke vlade, imaju odlučujuću prednost. Njihova uporaba nije ničim uvjetovana. Time ovakvo iračko-rusko poslovanje na području naoružanja predstavlja novi razvoj događaja kad su u pitanju iračko-američki odnosi. Amerikanci su se doduše pomirili s činjenicom da je Maliki premijer, pojašnjava Dia al-Šakarhi, politički analitičar i član prijelazne vlade iz 2005., "ali oni u biti žele jednu drugačiju vlade od islamsko orijentirane. Stoga je Maliki bliži Rusima."

Ta bliskost se prije svega zasniva na zajedničkim vanjskopolitičkim interesima. I Rusija i Irak su u sirijskom konfliktu na strani predsjednika Bašara al-Asada. I Rusija i Irak su bliži šijitskim režimima u regiji, nego sunitskim - iako iz različitih razloga. Dok je Rusiji važan prije svega njezin utjecaj na Bliskom istoku, koji bi Asadovim porazom bio smanjen, šijit Maliki s alavitskim režimom Asada, kao i s Iranom, nije povezan samo politički i kulturološki, već i iz biografskih razloga: kao politički protivnik Sadama Huseina 1980. je osuđen na smrt, nakon čega je pobjegao u Iran i zatim u Siriju, odakle je nastavio oporbenu borbu protiv Huseina.

Politika opstruiranja zbog interesa sunita i šijita

Puno važniji je, međutim, aktualni konflikt u Siriji, koji sve više poprima vjerski karakter. Vjera igra važnu ulogu, pojašnjava al-Šakarhi. "S njom kalkuliraju ne samo islamske, već i sekularne snage", jer ni one ne mogu drukčije nego vjeru uključiti u svoju politiku, kaže ovaj analitičar. Dodaje da je i sekularnim i religijskim snagama zajednička jedna stvar: "Boje se mogućeg radikalnog sunitskog režima u Siriji."

Strah od takvog razvoja određuje Malikijev vanjskopolitički kurs kojim se tako stvara napet odnos s Amerikancima, jer oni žele pad Asadove vlade.

Malikijev šijitski kurs je međutim i untarnjopolitički motiviran. Jer, htio on to ili ne: irački premijer je prisiljen da vjerske čimbenike unese u svoja razmatranja. Jer Irak je vjerski, kao i etnički, sve drugo doli jedinstvena država, navodi pravnik Nasif Naim koji predaje na Sveučilištu Marburg. Maliki doduše pokušava smanjiri moć šijita, "ali suniti, koji su oduvijek bili pristaše centralizirane države, žele vlastitu regiju na zapadu zemlje - i to uz podršku Turske, Saudijske Arabije i Katara." Ti još uvijek neujednačeni interesi koče politički dijalog, a s time i napredak zemlje. "Kad se premijer izjašnjava, suniti na to odmah gledaju kao na dekret šijita. I to im je dovoljan razlog da to ne primijene. Takva politika opstruiranja šteti cijeloj zemlju. Vjerska napetost praktično stavlja van snage funkcionalnost države", pojašnjava Naim.

Religija i oružje: ljubav ili mržnja?

Tako su Iračani na unutarnjopolitičkom, kao i na vanjskopolitičkom, i dalje izloženi dinamici religije s kojom moraju kalkulirati, htjeli to ili ne. Analitičar al-Šakarhi sumnja da bi se to moglo u dogledno vrijeme promijeniti. Građani Iraka, kao i cijelog Bliskog istoka, moraju stoga politički plaćati visoku cijenu, navodi on i dodaje da dokle god političari budu pretežito razmišljali u vjerskim kategorijama, demokracija neće imati šanse.

Alternative trenutačno međutim nema, jer alternativa vjerskom poretku nisu demokratski, već diktatorski režimi, kaže al-Šakarhi. A opet, "diktature kao alternative vjerski orijentiranim vladama su neprihvatljive. Zato građani u toj regiji moraju tek eksperimentirati s demokratskim procesima. A to može dugo trajati: deset, 20, možda čak 50 godina." Ali na koncu, nada se al-Šakarhi, Iračani i građani drugih država u regiji bi mogli uvidjeti da demokraciji nema alternative.

Još, međutim, vjera određuje odnose snaga na Bliskom istoku. I dok god ona bude određivala političko promišljanje i djelovanje, kupovina oružja niti jednu stranu neće dugoročno unaprijediti. Jer, sudeći prema tome kako se trenutačno prikazuje, religija se ne boji oružja. Ona ga, štoviše, voli.