"Vlada Srbije želi zaboraviti prošlost"

Ovih dana u Srbiji se vodi svađa između jednog zastupnika u Skupštini Srbije i tužiteljstva za ratne zločine. Zastupnik Srpske napredne stranke (SNS) i predsjednik Odbora za Kosovo i Metohiju u Skupštini Srbije Milovan Drecun, tvrdi kako je zamjenik tužitelja za ratne zločine Bruno Vekarić nezakonito izabran na tu funkciju jer ga na nju nije postavila Skupština već Državno vijeće tužitelja (DVT). Bruno Vekarić pak u svom odgovoru navodi da je taj napad „potpuna glupost“ te da iza njega „stoje osobni motivi“ budući je Milovan Drecun, bivši ratni izvjestilac Radio Televizije Srbije (RTS) tijekom devedesetih, jedan od osumnjičenih u predmetu „Mediji“.

Predmet „Mediji i govor mržnje“ pokrenut je nakon krivične prijave Nezavisnog udruženja novinara Srbije (NUNS) protiv novinara, urednika i rukovoditelja u medijskim kućama koji se sumnjiče za ratnohuškačko novinarstvo u vrijeme ratnih sukoba i raspada SFRJ. To se međutim mnogima očito ne dopada pa Tužiteljstvo za ratne zločine tvrdi da je izloženo prijetnjama i čitav napad vidi kao politički pritisak. Milovan Drecun sa svoje strane smatra kako ga Tužiteljstvo svojim postupcima pokušava spriječiti u obavljanju zastupničkog posla.

Nedolična konfrontacija

„Mislim da je reakcija Tužiteljstva na više načina loša“, kaže za DW Nataša Kandić, osnivačica beogradske nevladine organizacije Fond za humanitarno pravo. „S jedne strane to nije prvi put da iz tog tužiteljstva stižu upozorenja kako su izloženi napadima, kako im se prijeti. To je pogrešno“, navodi Nataša Kandić, „jer ako izlazite u javnost s tvrdnjama kako ste izloženi linču, postavlja se pitanje kakva ste vi to institucija, kako ćete vi onda zaštititi svjedoke u tim procesima i voditi te procese, ako se plašite jednog Drecuna? Isto tako, nedolično je da se Tužiteljstvo upušta u takvu vrstu svađe ili konfrontacije sa Milovanom Drecunom“, ističe Nataša Kandić.

„Svi znamo ko je Drecun. Znamo da je to jedan ekstremista. I svima se postavlja pitanje kako je moguće da takva osoba, s takvim rječnikom, bude dio vlasti koja se navodno orijentira ka Europi i čiji postupci su ocijenjeni i od europskih institucija kao dobri? Ali, takav jedan Drecun, uspio je tužioce za ratne zločine službeno naručiti u parlament i postrojiti ih kao učitelj đake kako bi mu oni podnijeli izvještaj. A potom ih je postavio ispred predstavnika srpskih udruženja žrtava i porodica žrtava, gdje su se tužioci opravdavali te su gotovo obećavali da će podići optužnice protiv Hašima Tačija i drugih predstavnika kosovske vlade, dakle, sve ono što je nemoguće“.

Što je zadatak Tužiteljstva?

„Umjesto svega toga, Tužiteljstvo za ratne zločine trebalo je jasno i otvoreno reći što je njegov zadatak“, dodaje Nataša Kandić. A to je podizanje optužnica protiv državljana Srbije koje se tereti za ratne zločine: časnika, generala, bivših dragovoljaca i svih drugih osoba za koje se prikupi dovoljno dokaza da su počinile ratni zločin. Kada se radi o zločinima nad Srbima, ono bi trebalo prikupljati podatke i dokaze o tome te ih proslijeđivati dalje, nadležnim tužiteljstvima u regiji, dakle u Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj, Kosovu, te Euleksu. "Da bi bili sigurni kako će po tome biti postupano, Tužiteljstvo bi o tome moralo obavijestiti javnost. Zajednički je interes da svi procesuiraju svoje državljane za ratne zločine. No problem srpskog Tužiteljstva je što oni to ne rade“, smatra Nataša Kandić.

Osobni stav ili stav vlade?

Upravo se ta vrsta primjedbi mogla čuti tijekom čitave dosadašnje rasprave. Kritičari rada Tužiteljstva smatraju spornim to što se ono intenzivno bavi srpskim zločinima, dok se slična tužiteljstva u regiji uopće ne bave zločinima svojih građana nad Srbima. Nataša Kandić međutim ističe, kako to jednostavno nije točno. Tako primjerice pred Tužiteljstvom Bosne i Hercegovine ima optužnica i za zločine nad Srbima, naglašava Kandić. A i Dragan Popović, direktor Centra za praktičnu politiku, također navodi kako ta optužba nije točna, a čak i da je, to ne bi predstavljalo nikakav argument.

„Ne možete odustati od krivičnog progona ljude koji su optuženi ili osumnjičeni za ratne zločine koristeći prividnu argumentaciju da netko drugi ne progoni svoje osumnjičenike. Ja mislim da svatko tko koristi taj argument želi zaštiti ljude optužene za ratne zločine, a ne uspostaviti bilo kakvu pravdu. Ovaj je puta u pitanju visoko pozicionirani pripadnik vladajuće SNS i ovo nije prvi put da se neke ugledne institucije, uz sve kritike koje im se mogu uputiti, urušavaju preko pojedinaca“, smatra Popović.

Po mišljenju Popovića vlada u Srbiji želi velom zaborava prekriti nedavnu prošlosti zemlje, posebno kada su u pitanju ratni zločini. To je, kaže Popović, i razumljivo, jer na kraju krajeva, ljudi koji su danas nosioci vlasti jesu bili umiješani i u ratove i u poticanje na izvršavanje zločina, a neki su bili i osobno na ratištu. "Kada imate nekoga tko pokrene takav napad na Tužiteljstvo, a ostatak vlasti o tome šuti i to ne kažnjava, to je više nego jasna poruka kako srpska vlada stoji iza toga“, ocjenjuje Popović.

Navikli na gazdu

„Sada je važno srpsku vladu istjerati na čistinu kada je u pitanju njihov odnos prema ratnim zločinima i suđenjima za ratne zločine“, smatra Nataša Kandić. „Zbog toga je i Tužiteljstvo za ratne zločine sada u zbrci. Oni su jednostavno naučili da iza njih stoji kabinet nekog predsjednika, da ih podržava Bezbednosno-informativna agencija (BIA), naučili su imati nekog gazdu. Dakle to uopće nije nezavisan organ. A sada im nije baš najjasnije tko je gazda i stoga lutaju. Otuda i nisu u stanju reći što je u stvari njihov zadatak“, kaže Nataša Kandić za DW.

Tužiteljstvo za ratne zločine Srbije sa svoje strane navodi kako slučaj „Mediji“ nije okončan. „Tužiteljstvo je do sada ustvrdilo kako je učinjeno kazneno djelo izazivanja nacionalne, rasne i vjerske mržnje i netrpeljivosti, koje je u međuvremenu u odnosu na događaje uz ratnih devedesetih godina zastarjelo te se zbog toga ono ne može kazneno goniti. No i dalje se u predistražnom postupku utvrđuje odgovornost za pozivanje i poticanje na izvršenje ratnih zločina protiv civilnog stanovništva“, stoji u njihovom priopćenju. Nataša Kandić tome međutim ne vjeruje puno. Ona kaže kako Tužiteljstvo pokušava sve prikazati kao neki živ proces na kojem se i dalje radi, ali je to daleko od istine."Mislim da su oni došli do zaključka kako je vrlo teško dokazati poticanje na ratni zločin pa se o tom predmetu zapravo godinama više ne govori“, konstatira Nataša Kandić.