Vučićev promotivno-propagandni servis

Neuspjela privatizacija, reforme pravosuđa, medija, političkih institucija, obrazovanja, kulture… utrle su put sustavu koji počiva na anemičnom građanstvu i zarobljenim institucijama od strane stranačke birokracije. Njome upravlja vožd (vođa, op. ur.), tj. stečajni upravitelj, koji ima zadaću osigurati stabilnost i ekonomsku konsolidaciju prema van i unutra.

U „rukovođenju sistemom“, stečajnom upravitelju pomaže i tzv. tranzicijska birokracija sastavljena od stručnjaka iz konzultantskih tvrtki, odnosno međunarodnih i domaćih (ne)vladinih organizacija, sa sveučilišta, instituta, ali i od bivših političara. Pri ruci svakoj vlasti, ona je na raspolaganju da pomogne u izbjegavanju ili simuliraju promjena, jer je i njoj, kao i svakoj vrsti birokracije, u interesu da što duže postoji potreba za njezinim „uslugama“ reformiranja.

Nasuprot zarobljenoj državi, nalaze se poduzetnici, mediji, akademske zajednica i civilno društvo s izborom: sukobiti se, paktirati s otuđenim sustavom ili ostati po strani praveći svoju nišu i u njoj raditi na promjenama, po cijenu sukobljavanja.

Nažalost, sama ili uz pomoć „transformatora“, medijska zajednica je (ne)svjesno povjerovala da će privatizacija medija, odnosno (upravljačko-vlasnički) izlazak države iz medija i ulazak stranog medijskog kapitala, dovesti do slobodnog i profesionalnog novinarstva. Možda, ali ne u državi zarobljenoj korupcijom, nejakom ekonomijom i pravosuđem. Čak ni uvođenje omamljivog financiranja javnog interesa, o čijoj raspodjeli u značajnoj mjeri odlučuju novinarska (para)udruženja, nije sačuvala profesionalno naspram promotivno-propagandnog novinarstva.

Promotivno-propagandni servis

Medijska tranzicija rezultirala je uspostavljanjem neformalnog promotivno-propagandnog servisa (PPS) kojeg u najvećoj mjeri čine lokalni, tržišno neodrživi mediji, kupljeni od ljudi/poduzeća bliskih vladajućoj stranci ili od nje ekonomski zavisnih, javnim novcem sa konkursa za podršku zaštiti interesa građana u medijima!? Na čelu PPS-a, nalazi se TV Pink, privatna televizija čiji je informativni program u funkciji promocije i propagande izvršne vlasti, odnosno medijske minimalizacije i opanjkavanja oponenata vlasnika televizije i Vlade Srbije.

O postojanju i značenju PPS-a govore sljedeće činjenice:

Prvo, izjava premijera Vučića da neće gostovati na javnim televizijskim servisima, ali da će se uvijek rado odazvati na poziv TV Pinka.

Tu je i druga činjenica: naime, tijekom izborne kampanje u Nišu sve četiri televizije tijekom kampanje, a uz tehničku podršku TV Pinka, u nekoliko navrata istovremeno su prenosile izborne skupove liste koju predvodi SNS iz Zubinog Potoka, Pančeva, Kragujevca. Što je ovdje ekonomično? Kakve veze ovo ima s analitičkom ulogom medija tijekom izbora?

Treći argument se ogleda u nalazima monitoringa koji je uradio Biro za društvena istraživanja (BIRODI), a prema kojima se vidi da je TV Pink svojim izvještavanjem pokušao utjecati na izborne rezultate, tako što je liste „Za pravednu Srbiju – Demokratska stranka“ i „Dosta je bilo“ spuštala u pogledu pozitivnog predstavljanja, a dizala listu SDS-LDP-LSV, za koju se predstavlja da će biti kooperativna u sastavljanju nove Vlade. Istovjetan model „izbornog izvještavanja“ primijećen je i na televizijama u Nišu i Kragujevcu koje je BIRODI pratio i analizirao.

Argument broj četiri: nastala prije svega kao anti-DS pokret, Srpska napredna stranka svoj legitimitet u značajnoj mjeri gradi na zaštititi žrtava tranzicije, posebno neuspješne privatizacije. I ako su privatizaciju provodile sve vlade sastavljene od svih stranaka DOS-a, Demokratska stranka ostala je sinonim post-petooktobarske vlasti (5. 10. 2000. svrgnut Miloševića, op. ur.)koja je provela privatizaciju koju su kreirali i provodili nekadašnji ministar privatizacije Aleksandar Vlahović, sada zagovornik Vladine ekonomske politike s pozicije predsjednika Saveza ekonomista Srbije i Siniša Mali, beogradski gradonačelnik, koji je bio direktor sektora za tendersku prodaju u Agenciji za privatizaciju i za koga postoje sumnje da je sudjelovao u nezakonitim privatizacijama na što je ukazivao i sam Savet za borbu protiv korupcije Vlade Srbije pri imenovanju Malog za Vučićevog savjetnika.

Suštinske reforme, a ne lov na vještice

Izdvojeni iz reformskog paketa uvođenjem praga za umanjenje mirovina (do 25.000 dinara), ali i uvijek pohvaljeni od premijera za priloženu žrtvu na oltar reformi, tranzicijski „gubitnici“, ljudi iznad 50 godina, srednjeg i nižeg obrazovanja koji žive u manje razvijenim ili nerazvijenim dijelovima Srbije, a to znači južno od Beograda, jesu socijalna baza legitimizacijske osnove Vučićeve vlasti. Izbor medijskih sadržaja, tema i način prezentiranja tom dijelu birača preko PPS-a, imao je za cilj osigurati što bolji izborni rezultat SNS-a kroz stvaranje i održavanje straha i traume od neuspješne tranzicije i privatizacije, promocijom obećanja bolje budućnosti u vidu investicija i garantiranja (političke) stabilnosti. S jedne strane, trebalo je proizvoditi strah od neprijatelja, a s druge, hvaliti i štititi stečajnog upravitelja koji sve radi kako bi došla zlatna budućnost. U toj mitskoj matrici nestala je sadašnjost i realnost, nestali su građani sa svojim realnim interesima, ali i mediji koji će nametnuti suštinske teme, pitati ono što bi trebali pitati građani. U takvom medijskom i izbornom ambijentu donji slojevi društva glasuju za lidera koji provodi (neoliberalni) program reformi, koji je po svojoj suštini protiv tog dijela društva.

S takvom legitimizacijskom osnovom i medijskim sustavom može se vladati i međunarodnom faktoru jamčiti stabilnost. Međutim, za uspješno ispunjavanje agende Europske unije potrebne su suštinske reforme, a za što je, umjesto lova na vještice koji vlast vodi preko PPS-a, potreban dogovor vlasti sa srednjim slojem, domaćim srednjim i malim kapitalom, sveučilištem i civilnim društvom.

Zato je izborna pobjeda na travanjskim izborima, pobjeda koja ne jamči legitimitet za reforme, već za vladanje i približavanje međunarodnim asocijacijama koje njeguju vrijednosti stabilnosti, što je, uz investicije, jedna od najčešće ponavljanih riječi u nastupima premijera Vučića, a ne demokracija i vladavina prava. Za budućnost ove vlasti, kao i prethodnih, pored investicija i zapošljavanja, od sudbonosnog značenja je i rad industrija javnog mnijenja.