Zašto su u Hrvatskoj takve plaće?

Tema (pre)niskih plaća u Hrvatskoj sve više u posljednje vrijeme zauzima javni prostor i pažnju. Ne slučajno, zna li se kako deseci tisuća ljudi godišnje napuštaju zemlju u potrazi za radnim mjestima na zapadu još otkako je RH članica Europske unije. Odlaze i mnogi od onih koji su imali posao, ali nedostatno plaćen. Zato se danas intenzivno postavlja pitanje tko bi trebao najviše pridonijeti rastu osobnih dohodaka: država, privatni poslodavci ili netko treći?

Država je već poduzimala neke korake u tom smjeru. Ali, očito je to i dalje nedovoljno. Primjerice, ministar financija Zdravko Marić prošli je tjedan oglasio podizanje visine neoporezivih godišnjih primitaka – božićnice, regresa i sličnog – s 2500 na 7500 tisuća kuna. No to je u pravilu samo jedan primitak u godini, dok se poslodavci često bune kako je Hrvatska među porezno najopterećenijim zemljama EU-a. Pokazalo se kako to ipak nije točno jer se ona prema Eurostatu nalazi u sredini ljestvice. Onda se povela riječ o problemu dodatnih, parafiskalnih nameta.

„Pitanje plaća ne može se gledati ukupno na razini Republike Hrvatske, nego se mora gledati po sektorima ekonomije“, rekao nam je o tome Neven Vidaković, ekonomski analitičar i predavač na Zagrebačkoj školi ekonomije i menadžmenta. „Na primjer, u sektorima financija i telekomima je ponuda jednaka potražnji, i iako su te industrije jako profitabilne, nije realno očekivati rast plaća. S druge strane, u maloprodaji i turizmu, gdje je puno radne snage emigriralo, realno je očekivati rast plaća samo zbog manjka radne snage".

Političare ne zanimaju radna mjesta

Iz te perspektive, misli Vidaković, treba gledati i poticaje za poslodavce kroz smanjenja troška rada. Čak i ako dođe do poreznoga rasterećenja, ne treba očekivati da će plaće rasti u svim sektorima ili da će se povećati broj zaposlenih, bez obzira tko bio poslodavac. Ali ovaj ekonomist ističe i korijen problema: „Uzrok niskih plaća jest činjenica da ekonomska politika u RH nikada nije bila fokusirana na otvaranje radnih mjesta. Tako da ovdje već 20 godina postoji višak ponude (radne snage, op.ur.) i manjak potražnje."

„To se najbolje vidi preko izrazito niske razine zaposlenosti koja je među najnižima u EU. Takvo stanje u potpunosti je stvorilo neravnotežu u ekonomiji, a niske plaće su rezultat toga. Promijeniti takvo stanje prvo što je potrebno jest promjena fokusa vlade. Ona kod svake mjere mora imati kvantificirani odgovor na pitanje: koliko radnih mjesta otvara ova mjera? A ne fokusirati se samo na punjenje proračuna i stabilnost tečaja kao osnove ekonomske politike."

Drugim riječima, država može i mora utjecati na prilike na tržištu rada već i monetarnom pa i tečajnom politikom, a tek zatim fiskalnom. Tek onda dolaze sektorskim te industrijskim politikama kao i projektima razvoja regija. U protivnom svaka mjera može ostati jalovom, koliko god bila općenito dobronamjerna. No čini se kako je hrvatska ekonomska politika tek išla na ruku financijskom sektoru ili telekomunikacijama, trgovini i turizmu. Ovi posljednji ostaju bez radne snage, ali i oni još uvijek raspolažu kapacitetom za podizanje plaća.

Je li već kasno?

U turizmu su u posljednje vrijeme ipak ponudili nešto više dohotke svojim ili potencijalnim budućim radnicima, što znači da se u profitu objektivno krila rezerva za neophodni iskorak, suprotno uobičajenim porukama da takve mogućnosti ne postoje. Ali, je li za promjenu trenda možda već kasno? Naročito jer je najčešća reakcija samih poslodavaca zahtjev podići kvotu za uvoz radne snage s istoka i juga, još jeftinije od one u Hrvatskoj.

„Da sama država za sebe i birane povlaštene skupine uzima previše, to je sigurno", rekao je za DW ekonomist akademik Zvonimir Baletić. „No jednako tako više nije jasno ima li (Hrvatska) sačuvan potencijal za ispravljanje loših poteza iz prošlosti. Prostor za moguću preraspodjelu je sve manji. Velike nepravilnosti karakterizira i privatni sektor gdje su razlike između primanja kod radnika u određenim sektorima ogromne“, kaže Baletić. U hrvatskoj ekonomiji postoji fatalan nerazmjer između dobitnika i gubitnika u neravnopravno povlaštenim privrednim frakcijama.

„Najvažnije je da se više ne smije opterećivati same radnike, odnosno najšire slojeve, bilo to direktno ili neizravno. Očito je dohodak u Hrvatskoj padao više nego u većini drugih zemalja EU-a. Odgovor na vaše pitanje znači jest da država i ključni privatnici moraju zajedno naći izlaz tako da prestanu sebi prisvajati kao dosad. Ovo ne može riješiti samo jedna strana, ali konkretne mjere za spas moraju biti isplanirane stručno i nepristrano“, zaključio je Baletić.