Za izbjeglice iz Hrvatske nema novog „ognjišta“

Predsjednik Srbije Aleksandar Vučić najavio je da će Srbija i Republika Srpska 4. kolovoza u Bačkoj Palanci obilježiti godišnjicu operacije „Oluja" i progona Srba iz Hrvatske. Pripreme za doček uvaženih gostiju naveliko su u tijeku.

Datumi poput ovog zgodni su svakome tko se zatekne na vlasti za ubiranje patriotskih bodova. Mada se nominalno tiču žrtava, stradanja i izbjeglištva, balkanski političari ih – domognu li se mikrofona – pretvaraju u nacionalistički kič i flertuju s pozamašnim dijelom birača. To onda zvuči tako što, recimo, Vučić kaže: „Svake godine biramo drugo mjesto. Uvijek su to mjesta koja su raširenih ruku uz veliko gostoprimstvo i tugu dočekala srpski narod koji je protjeran sa svojih ognjišta."

Država tradicionalno obilježava gubitak teritorija i zanemaruje poslijeratne sudbine ljudi obilježenih tim događajima. Da su u fokusu zaista ljudi, predsjednik bi ove godine svoju pozornicu posadio na neko prikladnije mjesto, recimo u Beograd, u Ustaničku 244g, odakle izvršitelji u pratnji policije ovih dana pokušavaju prinudno iseliti jedanaest izbjegličkih obitelji, među kojima su neke baš iz Hrvatske.

U garsonjere u kojima ti nevoljnici žive trebaju biti useljene druge izbjeglice, kojima su stanovi dodijeljeni na natječaju 2016. Prinudna iseljenja ometaju aktivisti Združene akcije „Krov nad glavom". Prošli tjedan je policija privela šesnaestoro njih, prijete im kaznene prijave, ali zakazano iseljenje je odgođeno.

Državni predstavnici pokušavaju zbrinjavanje izbjeglica predstaviti kao igru nultog zbroja: da bismo nekoga uselili, nekoga drugog moramo iseliti. U isti mah tvrde da nitko neće ostati na ulici, pa se nameće logično pitanje: ako država nudi alternativna rješenja koja su adekvatna zamjena za postojeći smještaj, zbog čega se iste te opcije ne dodjeljuju ljudima na listi čekanja, čime bi se rješavali problemi nezbrinutih a ne bi se izbacivali ranije zbrinuti?

Ljubitelji „Top liste nadrealista" sjetit će se njihovog fiktivnog kviza „Znanje-nemanje", u kojem se siromašne obitelji nadmeću u tome tko ima manje sredstava za život. Pobjedu odnose oni čija je bijeda najveća.

Slično je i ovdje, s tim da su u pitanju stvarni ljudi, da ništa nije smiješno i da je pobjeda gorka. Pravo na stan stječe se rangiranjem na natječaju, na temelju parametara poput stupnja invalidnosti, visine primanja, broja članova obitelji i slično.

Tu leži dodatni sloj problematike, zato što se izbjeglice s Kosova i dan danas u državnim evidencijama ne vode kao „prave" izbjeglice nego kao „interno raseljene osobe", pri čemu su u očima sustava manje ugroženi i zbog toga imaju manje prava. Zbog službenog stava Srbije da je Kosovo i dalje njen dio, smatra se da su izbjeglice s Kosova zapravo ostale u istoj državi. Neslužbeno, ako vam je kuća opljačkana i/ili izgorjela, izvjesno je da ćete biti u teškom položaju bez obzira na to je li zgarište u Glini ili u Peći.

Dovođenje izbjeglica s Kosova u neravnopravan položaj u odnosu na one iz Bosne i Hercegovine i Hrvatske je apsurdno jer nitko normalan ne misli da bi izjednačavanje prava izbjeglica i interno raseljenih značilo priznanje neovisnosti. Stvarni razlog za sustavnu diskriminaciju je pretpostavka da će se dio ljudi, nemajući kud, vratiti odakle je došao, zato što je netko zamislio da se brojnošću Srba na Kosovu nekako ojačava pregovaračka pozicija Beograda. To što su tijekom prethodnog desetljeća ubojstva povratnika bila česta pojava nije spriječilo populacijske stratege da desetine tisuća ljudi pošalju na kraj redova za čekanje na krov nad glavom, u nadi da će iz očaja odustati i vratiti se odakle su protjerani.

Ukoliko slušamo komesara za izbjeglice Vladimira Cucića, problema s njihove strane nema – Komesarijat nudi raznovrsnu pomoć u cilju trajnog zbrinjavanja: financiranje građevinskog materijala, kuće na selu, obnovu nekretnina u mjestu porijekla i druge oblike smještaja.

Što se tiče seoskih domaćinstava, vjerojatno je svatko od nas barem jedanput čuo komentar kako sela u Srbiji umiru, a izbjeglice, eto, ne žele živjeti tamo. Prije svega, zbrinjavanje nije puko davanje krova nad glavom nego omogućavanje održivih uvjeta za život. Nekoga tko se nije bavio zemljoradnjom ne možete baciti na njivu i očekivati da će se naprosto snaći, naročito ako su u pitanju bolesni ljudi ili osobe s invaliditetom.

Ne treba kriviti bilo koga ni zbog odbijanja preseljenja u kolektivni smještaj. Nitko tko je imao prilike vidjeti ih iznutra nije poželio tamo provesti ni dana, naročito imajući u vidu da kolektivni smještaj zna prerasti u trajno rješenje: oko 2.600 obitelji, uključujući tu i mnoge vojne umirovljenike, već tri desetljeća živi širom Srbije u napuštenim vojarnama, vojnim školama, bolnicama, zatvorima i drugim objektima koji nisu namijenjeni stanovanju.

Za komesara Cucića, problem u Ustaničkoj su bahati pojedinci koji zloupotrebljavaju sustav odbijajući ponuđene opcije da bi živjeli besplatno: „Kako se nitko ne pita kada će u svoj stan ući žena koja se liječi od raka, da ima 200 eura više mjesečno kako bi si kupila terapiju?"

Pa ipak, to nije pitanje ni za obitelji u Ustaničkoj, niti za aktiviste koji iz solidarnosti pokušavaju spriječiti iseljenja, već za državu. Zaista, kako je moguće da je od „Oluje" prošlo dvadeset tri godine, isto koliko i od rata u Bosni i Hercegovini, a Srbija i dalje nije dala barem krov nad glavom izbjeglici bolesnoj od raka?

Odgovor je jednostavan: da bi se s pozornice ubirali bodovi na unesrećenima ratom, nije neophodno zbrinuti one koji su ostali bez krova nad glavom. Nije, jer ima tko će – evo, recimo, tu je Regionalni stambeni program, koji se financira iz sredstava Banke za razvoj Vijeća Evrope i drugih donatora. Riječ je o 148 milijuna eura bespovratnog kredita, ali ne treba sumnjati da će zasluge za obitelji skućene od tih novaca požnjeti jedan lokalni kosac.

Što se eventualnih zloupotreba prava na smještaj tiče, one se moraju dokazivati i rješavati slučaj po slučaj, umjesto da se neodređeno sumnjiče svi kojima prijeti iseljenje. Riječ je o ljudima s teškim životnim pričama, ratnim traumama i budućnošću koja izvjesno nije mnogo svjetlija od njihove sadašnje čamotinje. Dozvoliti da na bilo koga od njih greškom padne sjenka sumnje da nešto zloupotrebljava predstavlja grijeh protiv ljudskosti jer riječ je o najugroženijima među nama.

Ne može se govoriti o uspjesima ako ni nakon tri desetljeća još uvijek nismo svima osigurali stalan krov nad glavom. Objašnjenje koje se poteže je, naravno, to da država nema novaca. Slobodno ga otpišite kao ordinarni bezobrazluk – tamo gdje se može izdvojiti dvije stotine milijuna eura za još jedan nogometni stadion, a tri i pol milijuna eura za jarbol od sto metara, može se reći da se proračun prelijeva kao milijun i osamsto tisuća eura vrijedna fontana na Slaviji. A naći će se koji dinar i za govornicu u Bačkoj Palanci.

*Sociolog Dario Hajrić piše između ostalog za portal akuzativ.com. Na Twitteru piše pod @romulian.