Zaboravljena Europa: 30 godina od raspada Jugoslavije

„Gdje bi, ako ne na teritoriji bivše Jugoslavije, trebalo postati jasno je li Europa nešto naučila iz povijesti 20. stoljeća? Sarajevo je 1914. godine bilo poprište uvertire u Prvi svjetski rat, a kraj je obilježio masakr u Srebrenici 1995. Da bi se osigurao trajni mir u toj regiji, moraju se ukloniti razlozi za ratove iz prošlosti. Samo, tko još vjeruje u to sada, kada se čini da je Europska unija, glavni mirovni projekt na kontinentu, zastao na pola puta?"

Ovo je uvod velikog članka pod naslovom „Zaboravljena Europa", objavljenog u tjedniku Spiegel povodom 30 godina od raspada Jugoslavije. Autor članka je Walter Mayr, koji je za njemački magazin s tog područja izvještavao i tijekom ratova devedesetih godina.

Slovenija: moglo je bolje

„Lojze Peterle nije tipičan balkanski političar. To potvrđuje i činjenica da je godinama bio na čelu Pčelarskog saveza Slovenije. Taj kršćanski demokrat rado iz džepa sakoa vadi usnu harmoniku, 'Malu damu', i – isto kao i 2019. kada je bio zastupnik u Europskom parlamentu – svira Beethovenovu Odu radosti, himnu ujedinjene Europe. Ali Peterle može i druge stvari. Bio je to čovjek koji je 1991., kao premijer, hrabro odveo Sloveniju do neovisnosti", piše Spiegel.

Slovenski političar se danas, piše dalje u članku, „ponosno smješka kada mu pustite video-snimku iz tog vremena: Peterle uživo na televiziji, a iza njega tenkova Jugoslavenske narodne armije koji se povlače iz Slovenije. Pored Peterlea, na toj snimci iz lipnja 1991. godine je i mršavi momak u uniformi, krajnje odlučnog lica: Janez Janša, tadašnji ministar obrane, i sve do danas glavni akter slovenske političke scene", piše njemački magazin.

U tekstu se podsjeća da je Janša treći put na čelu vlade od 2004., da su mu njegovi stavovi i „tirade na Twitteru" protiv onih koji drugačije misle, donijeli nadimak „Maršal Twito", što je aluzija na moćnog šefa jugoslavenske države Josipa Broza Tita.

Slovenija je prošlog tjedna preuzela predsjedavanje Vijećem EU-a, drugi put od 2008. „Po mom mišljenju, sramota je što takav fanatik i rasist smije preuzeti predsjedanje Europskom unijom", prenosi Spiegel riječi Janšinog kritičara Borisa A. Novaka, potpredsjednika međunarodnog udruženja PEN-a.

„Mala Slovenija sve više se okreće od Unije prema autokratima kao što su Mađar Viktor Orban i Srbin Aleksandar Vučić", ocjenjuje se u tekstu. „Podaci pokazuju da je Slovenija dobro prebrodila pandemiju, kao i prethodne krize. Nezaposlenost je niska, a ekonomska proizvodnja po glavi stanovnika veća nego u Češkoj ili Portugalu. Ta zemlja bi mogla biti postjugoslavenska priča o uspjehu, da nije bilo Janšine kampanje protiv EU-a i sve većeg pritiska na civilno društvo, slobodne medije i nažalost rascjepkanu oporbu", ocjenjuje njemački novinar.

Hrvatska: Konzervativna revolucija

„Ograda s bodljikavom žicom od početka izbjegličke krize razdvaja Slovence i Hrvate na Obrežju, na vanjskoj, šengenskoj granici EU-a. Napuštena gostionica 'Kalin' služi kao rupa – ona se nalazi direktno na granici i ima izlaze s obje strane. Na hrvatskoj strani upada u oči spomen-ploča za partizana ubijenog u koncentracijskom logoru Jasenovcu", piše njemački novinar.

„Sjećanje na Jasenovac, na 'Auschwitz Balkana', zapravo je jedno od prilično neeksponiranih mjesta u modernoj hrvatskoj historiografiji", piše Spiegel i prenosi riječi povjesničara Ive Goldsteina: „Jasenovac je živio u sjećanju i bio je hrana za ratove devedesetih, a danas se može koristiti kao lakmus-test za to kako se Hrvatska nosi s vlastitom poviješću."

„'Od pristupanja Hrvatske Europskoj uniji 2013. stvari idu nizbrdo', kaže Goldstein, 'bjesni konzervativna revolucija, revizionisti napreduju, a čak i mladi sve više postaju nacionalisti i sve su zatvoreniji'. U konzervativnom taboru prevladalo je mišljenje da hrvatski fašizam i jugoslavenski socijalizam predstavljaju svojevrsnu ravnotežu užasa. 'Ali, to je, naravno, sranje', kaže Goldstein."

„Ekonomska, izbjeglička, a sada i korona-kriza pooštrile su probleme u Hrvatskoj. Osim plaža iz snova na Jadranskom moru, u slike iz te zemlje spadaju i gotovo napuštena područja u istočnoj Slavoniji ili u Baranji, ruševine tvornica oko Zagreba i sumorna statistika", piše Spiegel i navodi da je proizvodnja prošle godine pala za devet posto, a da masovno iseljavanje dodatno povećava nedostatak kvalificiranih radnika i krizu u socijalnim sustavima.

„Europska unija podcjenjuje opasnost od toga što su u Hrvatskoj, kao u Mađarskoj, Poljskoj ili Sloveniji, u porastu antidemokratske snage", kaže aktivistica za ljudska prava Vesna Teršelič, dobitnica Alternativne Nobelove nagrade. „Hrvatska se još uvijek nije ozbiljno pozabavila ni svojom prošlošću, ni događajima iz Drugog svjetskog rata, niti ratovima u Hrvatskoj ili Bosni."

BiH: „Oni nikad neće prestati mrziti nas"

„Od Daytonskog mirovnog sporazuma 1995. godine, Bosna je, kao cjelina, previše birokratizirana i samo djelomice funkcionalna republika u kojoj su se nekadašnji ratni protivnici - Srbi, Hrvati i muslimanski Bošnjaci – samo malo približili", piše Spiegel te nastavlja:

„Mevludin Orić preživio je masakr u Srebrenici u srpnju 1995. godine kada su srpske milicije ubile najmanje 8.000 muslimanskih muškaraca i dječaka, a 1.700 tijela i danas se vode kao nestala. Orić je u masovnom strijeljanju u blizini Orahovca bio samo okrznut. Pričekao je noć ležeći među leševima i pobjegao kroz šumu."

Njemački novinar upoznao je Orića neposredno nakon njegovog bijega, u srpnju 1995. godine, iza bodljikave žice u skladištu na aerodromu Tuzla. Danas, 26 godina kasnije, Orić živi nedaleko od Sarajeva. Na nadlaktici ima istetoviran simbol 28. divizije bosanske vojske – vodio je kolonu na maršu smrti iz Srebrenice. Selo u kojem sada živi nekada su naseljavali Srbi, a iz njegovog dvorišta vidi se pravoslavno groblje.

„Orić, koji je u srpnju 1995. izgubio oca, brata, tri zeta i nećaka, trezveno gleda na bosansku realnost. On kaže: 'Moje četvero djece mogu slobodno živjeti sa Srbima, ali rekao sam im: Ne zaboravite, oni nikad neće prestati mrziti nas.' Kada je vrhovni komandant vojske bosanskih Srba Ratko Mladić na kraju proglašen krivim za genocid, na istoku Bosne pojavili su se transparenti s natpisom: 'Ti si heroj Republike Srpske'", piše Spiegel.

„Tko može zaustaviti one koji neumorno dijele tu zemlju i potiču na rat? I što će biti sa Sarajevom, Jeruzalemom Balkana, sudbonosnim mjestom Europe, poprištem atentata 1914. godine i opsade od strane srpskih trupa od travnja 1992. godine dugih 1.425 dana", pita se autor članka.

Novinar podsjeća na ono što mu je 1993. rekao Haris Silajdžić, u to vrijeme premijer: „To hoćemo li preživjeti, u maloj mjeri ovisi o nama Bosancima", ocijenio je tada Silajdžić. On i danas inzistira na tezi da se u multietničku i tradicionalno liberalnu Bosnu nasilje oduvijek uvozilo izvana: „Ova zemlja je utjelovljenje onoga što bi Europa htjela biti: pluralistička. Ali to nasljeđe je u opasnosti i moramo ga spasiti."

Srbija: Naučene lekcije?

„Gledano odozgor, Srbija sliči na raj. Glavni grad Beograd je idilično smješten na ušću Save u Dunav, a Šumadija, povijesno srce zemlje, brdovita je i bujno zelena. Ali Aleksandra Vučića jutros ne zanima zemlja koja mu leži pod nogama. Predsjednik Srbije u vladinom helikopteru uči njemački jezik. Upravo je otvorio stranicu udžbenika na kojoj su rečenice vezane za sanitarne potrebe tijekom odmora: 'Es gibt keine Handtücher', piše tamo, 'nema ručnika'. Kaže da je obećao Angeli Merkel da će naučiti govoriti njezinim jezikom dok je ona još na funkciji."

Vučić za Spiegel kaže: „Mi Srbi smo naučili lekciju iz desetaka tisuća smrti u nekoliko ratova, iz ekonomije potpuno uništene NATO-ovim bombama. Naših posljednjih pet godina bilo je dobro, naše reforme su bile uspješne: smanjenje mirovina, novi zakoni o radu. Imamo 72.000 zaposlenih u njemačkim kompanijama i dva i pol puta više direktnih stranih investicija od Hrvatske."

Ali cijena toga je poprilična, prenosi njemački magazin ocjenu organizacija Freedom House: „Za vrijeme Vučića, Srbija se od demokracije razvila u hibridni režim."

„Vučić ima dva lica", kaže za Spiegel oporbena političarka Marinika Tepić: „Pred partnerima u inozemstvu prikazuje se kao pokorni sluga, a onda opet kao srdit čovjek koji političke protivnike koristi kao vreću pijeska." Za novinare je situacija sada „gora nego što je bilo u vrijeme Slobodana Miloševića, nitko se više ne usuđuje govoriti otvoreno", kaže Milorad Ivanović, glavni urednik BIRN-a.

Pa ipak, prema ocjeni njemačkog novinara, Vučić se uspješno prodaje kao „oslonac političke statike Balkana": „EU sa svojim strahovima, s moralno zataškavanim ekonomskim interesima i polovičnim obećanjima – rijetko tko sve to zna bolje koristiti od Vučića. I teško da neko virtuoznije od njega svira na najrazličitijim klavijaturama. Predsjednik Srbije hvali 'čelično prijateljstvo' s kineskom državom, podiže milijarde dolara zajma u Pekingu, hvali veze s pravoslavnim, bratskim, ruskim narodom – i istovremeno neumorno proglašava pristupanje EU-u za cilj Srbije."

Smanjena reputacija EU-a u regiji ohrabruje kineske i turske, ruske i arapske „šaptače" i investitore da se šire, piše Spiegel, a navodi i riječi švedskog stručnjaka za Balkan Carla Bildta: „Kada EU postane slabiji, drugi će postati jači". Tu je i izjava Miroslava Lajčaka, izaslanika EU-a za dijalog Srbije i Kosova o „non-paperima" s mogućim promjenama granica na Balkanu. Oni su „izuzetno opasni i provociraju rat", upozorava Lajčak.

To koliko je opasno čak i govoriti o korekcijama granica, vidi se u albanskim naseljima u Srbiji, piše Spiegel. List prenosi riječi Shkiprima Arifija, dugogodišnjeg gradonačelnika Preševa: „Ovdje već postoje tendencije da se oživi naša pobunjenička vojska." Ipak, kako piše njemački magazin, Arifi se više ne zalaže za odvajanje albanskih općina od Srbije i njihovo ujedinjenje s Kosovom: „Velika Albanija može postojati samo unutar EU-a."

Kosovo: „Od Srbije očekujemo da klekne"

Koliko je i dalje snažna želja za zajedničkom državom među Albancima koji su rasuti u više zemalja, pokazuje bezbroj crvenih zastava s crnim dvoglavim orlom koje se mogu vidjeti na teritoriju bivše Jugoslavije, u Srbiji, Sjevernoj Makedoniji i na Kosovu", ukazuje njemački novinar.

„Secesija Kosova, jednostrano proglašena 2008. godine – a što su podržali SAD i dijelovi EU-a – bila je reakcija na dugogodišnje ugnjetavanje albanskog stanovništva od strane beogradskog režima. Od završetka rata 1999. godine, približno 100.000 preostalih Srba živi uglavnom izolirano od svojih sugrađana Albanaca. To se posebno dobro može vidjeti u gradu Mitrovici koji dijeli rijeka Ibar", piše njemački list.

„Na srpskom sjeveru grada, infiltriranom radikalnim elementima, novinarka Tatjana Lazarević jadikuje: 'Vijesti s obje strane rijeke su uznemirujuće, narativ je izuzetno nacionalistički' – posebno od novog kosovskog vodstva u Prištini s premijerom Albinom Kurtijem i predsjednicom Vjosom Osmani na čelu."

Ali Osmani, rođena inače u južnom dijelu Mitrovice, to vidi potpuno drugačije: „Zločini koje je počinio Miloševićev režim nisu tema u Srbiji", kaže Osmani za Spiegel. „Svjesno koristim termin genocid za ono što se dogodilo na Kosovu – on opisuje namjeru države da zbriše čitavu jednu naciju." Njezin beogradski kolega Vučić trebao bi, smatra Osmani, za primjer uzeti potez Willyja Brandta u bivšem varšavskom getu: „Kleknuti – upravo to očekujemo od Srbije".

Priredio Ivan Đerković