Zaboravljena jamstva Ukrajini

Osim stručnjaka i ponekog političara, na Zapadu je jedva tko i znao kako je Ukrajina zapravo bila nuklearna velesila i da se te uloge odrekla u zamjenu za međunarodna sigurnosna jamstva. Tako sada samo Ukrajina, osobito nakon ruske okupacije Krima, podsjeća na takozvani Budimpeštanski memorandum, dokument koji je potpisan 5. prosinca 1994. na sastanku na vrhu Organizacije za sigurnost i suradnju u Europi - OESS.

U tom dokumentu Sjedinjene Američke Države, Velika Britanija i Rusija "pozdravljaju" odluku Ukrajine da pristupi sporazumu o neširenju atomskog oružja, a između ostalog tu izražavaju priznanje neovisnosti Ukrajine i izjavljuju kako će poštivati njene postojeće granice. Slični sporazumi su istog dana potpisani i sa bivšim sovjetskim republikama Bjelorusijom i Kazahstanom.

Taj sporazum je bio plod dugotrajnih pregovora između država nasljednica SSSR-a i zapadnih atomskih sila. Tu je Ukrajina imala osobit položaj jer je nakon raspada Sovjetskog saveza na njenom području ostalo čak 176 nuklearnih strategijskih, dakle interkontinentalnih projektila i više od 2.500 taktičkih atomskih oružja, od bombi i raketa pa do topničkih granata.

Atomska velesila, barem na papiru

Time je Ukrajina zapravo bila treća po veličini atomska sila na čitavom svijetu, odmah iza SAD-a i Rusije. Ali i tadašnji predsjednik Ukrajine, Leonid Kravčuk, danas priznaje u razgovoru za Deutsche Welle kako je to bio tek - privid. "Svi kontrolni sustavi su bili u Rusiji, takozvani 'Crni kovčeg' sa tipkom za atomski napad je bio kod (tadašnjeg) ruskog predsjednika Borisa Jeljcina."

Ukrajina je zapravo mogla zadržati to atomsko oružje, ali bi cijena bila golema, objašnjava Kravčuk. Zapravo su se rakete proizvodile u Ukrajini, u Dnjepropetrovsku, ali ne i atomske bojeve glave. A vlastita proizvodnja i održavanje bi bili previše skupi: "To bi nas koštalo 65 milijardi američkih dolara, a državna blagajna je bila prazna", priznaje bivši predsjednik Ukrajine.

Povrh svega toga, Zapad je Ukrajini prijetio izolacijom ako ne pristane da ih se odrekne, jer su te rakete bile prije svega usmjerene na zemlje NATO-a i naravno, same Sjedinjene Američke Države. Sve u svemu, to uklanjanje atomskog oružja s njenog teritorija i međunarodno jamstvo za sigurnost Ukrajine je bilo "jedino moguće rješenje", smatra tadašnji ukrajinski predsjednik Kravčuk.

"Sporazum? Kakav sporazum?"

Sav taj nuklearni arsenal je iz Ukrajine bio odvezen u Rusiju ili je bio uništen. Kao protuuslugu je vlada u Kijevu dobila financijsku pomoć iz SAD-a, povoljne energente iz Rusije i baš ta sigurnosna jamstva kakva su potpisana u Budimpeštanskom memorandumu.

Ali ako se malo bolje pogleda što piše u tom dokumentu, tu se zapravo samo Ukrajina na nešto obavezuje i nema nikakvih mehanizama koje bi sankcionirale kršenje obećanja koje su dane Kijevu. Na to upozorava i Gerhard Simon, stručnjak za istočnu Europu sa sveučilišta u Kölnu: "Tu nigdje ne piše da ako neka zemlja prekrši obećanje, da će onda druge zemlje i vojno odgovoriti na to kršenje Memoranduma."

Slično misli i Winfried Schneider-Deters, publicist i poznavatelj prilika u Ukrajini: "Taj sporazum nije vrijedan papira na kojem je napisan", ističe on. Već u slučaju Krima se pokazalo da ga se nije pridržavala niti Rusija, ali niti zapadne zemlje.

I današnja vlada u Kijevu smatra kako je prekršen međunarodni sporazum i još ovog kolovoza je tražila "konzultacije" sa zemljama potpisnicama memoranduma iz Budimpešte. Ali - bez uspjeha. Odgovor Moskve je bio kako "nema razloga" za takav susret, čulo se iz ukrajinskog ministarstva vanjskih poslova. Rusija je već u travnju, samo nekoliko tjedana nakon prisvajanja Krima i očite promjene granica Ukrajine, odbila sve optužbe iz Kijeva.

A kad nema bombi...

Kremlj tu smatra kako je "odcjepljenje Krima od Ukrajine" rezultat "složenih unutrašnjih procesa" pa tako se to ne odnosi na eventualne obveze koje je Rusija preuzela potpisom na Budimpeštanski memorandum. Niti Sjedinjene Američke Države ne smatraju kako su se tim potpisom obavezale na nešto: "Budimpeštanski memorandum nije bio nikakav sporazum o sigurnosnim jamstvima", izjavio je u svibnju veleposlanik SAD-a u Ukrajini Jeffry Payette. Doduše, to je bila obveza da se poštuje suverenitet i teritorijalna cjelovitost Ukrajine, čega se SAD drži, ali prema mišljenju Washingtona, ne i Rusija.

Ukrajina se u svakom slučaju još i danas čvrsto drži onoga što je potpisano u Budimpešti i još ovog studenog je na to podsjetio ukrajinski predsjednik Porošenko. Isto tako, njegova zemlja teži sporazumu koji bi naslijedio taj memorandum, ali stručnjaci dvoje da će do toga ikad doći. Jer sad u ukrajinskim arsenalima više nema atomskog oružja, ali najveći je problem Rusija: "(Novi) sporazum bi imao jedino smisla kad bi u njemu bila uključena i kad bi u njoj jamčila Ukrajini sigurnost", smatra Gerhard Simon. Ali on to smatra i više nego nevjerojatno.

S druge strane, potpis zapadnih zemalja bi bilo još teže dobiti, nastavlja stručnjak za istok Europe: "Kad bi Zapad potpisao takav sporazum to bi bilo nešto kao nekakav mali pristup Ukrajine NATO-u, bez da je to formalno tako." A na takav korak nisu spremne niti SAD, niti Velika Britanija, niti bilo tko drugi. Njegov je zaključak: Memorandum je "mrtav", nekakav novi nije na vidiku, a Ukrajina je prepuštena sama sebi.

Schneider-Deters smatra kako Ukrajina niti ne treba težiti nekakvom novom sporazumu, ali i kako joj ne preostaje ništa drugo nego da se vrati "metodama" iz Hladnog rata: da napuni svoje arsenale oružja. "Mislim da je Ukrajina sposobna stvoriti vlastitu vojnu silu koja bi zaplašila i odvratila napad na tu zemlju", smatra taj publicist. A to je bolje nego "sigurnosna jamstva kojih se u stvarnom životu nitko ne drži."