Zagreb protiv jednog od posljednjih servisera šivaćih strojeva

Pomor hrvatske tekstilne industrije, masovni uvoz jeftine robe i inercija gradskih vlasti dovele su na rub egzistencije egzotičnog zanatliju iz Ilice. Čovjek prodaje i popravlja kvalitetne šivaće strojeve i odbrojava dane do "fajrunta".

Iako uživa status recesijskog rekordera sa šestom uzastopnom godinom negativnog gospodarskog rasta, Hrvatskoj se nije dogodio slučaj Velike Britanije u kojoj su krizne godine proizvele pravu šivaću revoluciju na kvalitetnim strojevima. Jedan od posljednjih domaćih servisera šivaćih mašina, Boris Cvek, jedino što može reći je da Hrvati redovito pucaju na što jeftinije, što bi u prijevodu značilo – čemu šivati vlastitu robu kad je majica na Dolcu 10 kuna. Ili, ako već žele šivati, čemu kupiti mašinu kod čovjeka kojem je to posao, kad se može nabaviti pored kuhala za vodu na polici supermarketa.

Kupi da baciš

Baviti se danas prodajom i popravkom šivaćih strojeva u Zagrebu ima sve simptome obrtničkog mazohizma, od izumiruće klijentele i uvoza iz Kine do izostanka razumijevanja gradskih vlasti. 'Sve mi je teže i teže. Nema interesa za ovo što radim. Ostalo je još par starih gospođa koje koriste moje usluge, mladi ništa. Izlaze iz te tekstilne škole, a idu u nju bez veze. Samo da završe. Od njih stotinjak, tek ih dvoje ili troje završi u poslu s tekstilom. '

Kina je preplavila sve, kaže Cvek, pa tako i tržište strojeva za šivanje. Veliki lanci, nastavlja, kupuju kontejnere smeća – strojeva koji koštaju do 500 kuna i koji se nakon što se pokvare mogu slobodno baciti. 'Za te mašine nije osigurano ništa, nemaju nikakav servis, nikoga za kontaktirati. I onda ljudi dolaze nama plakati. Jer platio je mašinu 500, a servis košta 250 kuna. Odlaze dijelovi jer su od nekvalitetnog materijala, a teško ih je nabaviti. Ne mogu napraviti za jeftinije', opisuje serviser iz Ilice 166 otužnu situaciju u kojoj mu većina korisnika ekspresno izlazi iz radnje kada čuje cijenu popravka.

Cvek prodaje i popravlja prave stvari – Singerice, Toyote, Pffafice, strojeve koji solidno rade i po nekoliko desetljeća i koji su danas jeftiniji nego ikada prije. 'Recimo da ih se može nabaviti već za tristotinjak eura. Nekada ih nisi mogao niti zamisliti ispod cijene od 1000 njemačkih maraka, a da ne pričam za period prije toga. Morao si prodati jednu ili dvije krave. Danas pak trgovački lanci naruče gomilu generičkih kineskih mašina i na njih naštampaju ime svojeg "branda". Što god pisalo gore, svi su ti strojevi identični', priča nam zanatlija u nestanku.

Ali nije sve tako obeshrabrujuće. Konfekcijske strojeve s minimalnim rokom trajanja uvijek možete zamijeniti za kruh, mlijeko, salamu i par butelja graševine. Prodati? Nikako. 'Stari stroj se uvijek može prodati. Onaj od prije 30 godina kvalitetniji je od onog koji danas izlazi s trake. Ovo što se sada prodaje uopće ne traje i kada kupite mašinu u nekom trgovačkom lancu, a pokvari vam se, ne možete niti dobiti novac nazad. Eventualno vam dopuste da za te novce kupite nešto s njihovih polica. To su ti trikovi', veli Cvek kojem se cijene strojeva kreću između 1400 i 9000 kuna.

Nizbrdica od 5000 kuna

Radnju je 1967. otvorio njegov otac, poslovali su vrlo dobro do početka devedesetih. Odonda se sve kotrlja u smjeru gravitacije. Premda je zanatu podučio svojeg sina, Cvek razmišlja da na sve stavi točku u narednih godinu, dvije. To jest, ako Zagreb ne shvati da mu je postojanje takvog obrta bitno. Hrvatska metropola se ionako želi profilirati kao srednjoeuropski gradić ponosan na svoju tradiciju s kojekakvim rukotvorinama, licitarima, narodnim nošnjama, kuhanim vinom i kobasicama, pa što ne bi sačuvao raritetni obrt s tradicijom daleko duljom od štandova na Jelačićevom trgu?

'Problem je u tome što plaćamo najam od 5000 kuna mjesečno. To je apsolutno neodrživo. Riječ je o prostoru koji je vraćen privatnom vlasniku, a on je svojevoljno odredio cijenu. Ilica je prepuna praznih lokala, ali nekome je očito u interesu da ih drži praznima. Mi smo oduvijek bili na ovoj lokaciji, svi znaju da smo u Ilici, nema mi smisla seliti se u Dubravu. Doduše, ne znam koliko je tih prostora u gradskom, koliko u državnom, a koliko u privatnom vlasništvu, ali da ima volje našlo bi se i rješenje', kaže Cvek. Istina, mali obrti u centru grada ne mogu preživjeti bez gradske subvencije. Primjerice, žena koja izrađuje i popravlja poplune, a o kojoj smo nedavno pisali, plaća gradu mjesečni najam od svega 300 kuna.

Tajna nevidljivosti

Na desetke obrta je šaptom palo u Ilici u posljednjem desetljeću. Toliko je praznih prostora oko nas, kaže Cvek, da ljudi nekad uđu u radnju s riječima – 'pa vi još radite? Izgledalo mi je kao da ste zatvoreni.' Nedavno im je ušao čovjek koji već godinama živi u susjedstvu i priznao da ih je tek sada zamijetio.

I dok Cvek ne preimenuje obrt u 'nevidljiva prodaja i servis šivaćih strojeva', njegov sin uživa u najzanimljivijim stranama posla: 'Najviše volim jako stare mašine. Kad su sve zmazane. Treba ih dokraja raskopati i onda sve ponovno složiti. Ljudi uglavnom nemaju predodžbu koliko je to komplicirano. Dođe žena s pokvarenim strojem i kaže - moj je muž završio elektrotehniku pa ju je sam pokušao popraviti. A mašina sva zdrobljena.'

Malo čudi da Zagreb ne barata s malo više mlađih dizajnera koji, kad je već retro toliko u modi, ne nabave i dobar retro stroj. Cveka na financijskoj infuziji još jedino drže stare zagrebačke gospođe i žene sa sela koje dođu pred zimu popraviti mašinu za svoju majku ili baku da se ima čime razonoditi dok pucketa drvo u peći. Još da nije te ubitačne rente čovjek bi mogao smisleno prenijeti biznis na sina. Ovako, kraj se približava u troskocima.