Zagreb u dvostrukom izvanrednom stanju

Potres koji je u nedjeljno jutro iz sna grubo trgnuo Zagrepčane i istjerao ih na ulice, snene, musave i umorne, dogodio se na vrhuncu psihoze nastale zbog širenja zaraze koronavirusom.  U trenutku dok ovo pišem, nižu se slabiji potresi jedan za drugim - do 18 sati već ih je više od 30, vjetar počinje jačati i stižu stalna upozorenja ljudima da se maknu s ulica jer će vjetar biti snažan (80 km/h) i mogao bi bacati sve trusno s oštećenih zgrada. Broj oboljelih od koronavirusa neprestano raste, vlasti nas uporno pozivaju da ostanemo doma, djevojka stradala u potresu bori se za život, stotine ljudi koji su ostali bez krova nad glavom moraju se smjestiti u studentske domove.

Gubitak kontrole

Svi stradali koji su mogli, odlaze kod obitelji, prijatelja ili u vikendice. Iako smo kod kuće odavno proglasili socijalnu izolaciju, primamo prijateljicu s mačkom, kojoj je zbog oštećenja od potresa stan u centru nesiguran za boravak. Telefoni neprestance zvone, svim komunikacijskim kanalima članovi obitelji i voljeni ljudi šalju poruke ljubavi, utjehe, ohrabrenja. Tješimo jedni druge i ohrabrujemo dok se pokušavamo sabrati, umiriti, vratiti u stanje straha na koji koronavirus polaže ekskluzivna prava.

Taj se strah, iz sadašnje perspektive, čini jednostavnijim, lakšim. Uglavnom je dovoljno izolirati se kako bi se izbjegla zaraza, pa se čini kako možemo barem dijelom imati kontrolu nad razvojem situacije. Ali potres, potres je nešto posve drugo. Potres se ni na koji način ne da kontrolirati.

U subotu navečer na spavanje smo odlazili puni zebnje što je previše ljudi posljednjih dana kršilo naredbu samoizolacije, jer nam je ograničeno kretanje, jer nam je naređeno da ostanemo u kućama budući da je to najsigurniji način da izbjegnemo opasnu zarazu, jer su sve ekonomske prognoze naprosto katastrofične, jer poput većine drugih Zemljana strahujemo za vlastite živote i živote najmilijih. Bila sam sretna što su me u subotu navečer popularno-znanstvene serije umirile dovoljno da relativno spokojno zaspim.

A onda, u 6.24, iz sna me prenulo zveckanje kristala i prozora, drmanje kreveta. U trenutku kad sam otvorila oči, začula se istinski zastrašujuća tutnjava iz dubina Zemlje praćena snažnom trešnjom kreveta, sobe, zgrade, grada. I zaglušujuća vriska mačaka i lavež pasa, lepet krila stotina ptica, alarm banke u prizemlju zgrade i stotina automobila oko nje. Jurišamo pod dovratak, sve grmi i udara, preplavljeni smo strahom od kojeg se ledi krv u žilama. Trešnja prestaje, slijedi hitno polusneno umivanje, presvlačenje, grabimo mobitele i vodu, prvu jaknu koja je pri ruci i izlijećemo iz stana, iz zgrade. Neki susjedi su već na ulici, neki tek cure kroz haustor, svi prestravljeni.

Uz potres i hladnoća

I pada snijeg. Dakle, sniježi i ledeno je nakon dva mjeseca uglavnom sunčanih i, za ovo doba godine, iznimno toplih dana?! Zime 2020. nije ni bilo. Ali evo i nje s potresom. Prve internetom dostupne vijesti kažu da nas je pogodio zemljotres jakosti 5,5 Richtera, da ostanemo obavezno na otvorenom jer slijede novi udari i na fizičkoj distanci s drugima jer nam prijeti zaraza koronavirusom. Hladno mi je jer sam izjurila u proljetnoj jakni, ni drugi nisu odjeveni primjereno snježnom jutru.

Novih udara nema nekih pol sata i odlučujem odjuriti do stana po jaknu i rukavice. U času kad zatvaram za sobom vrata stana, grmljavina iz dubine ponovno počinje i poput metka izlijećem, bez tople jakne i rukavica, preskačem po pet stuba i neviđenom brzinom izlazim na sigurno.

Kapaju vijesti, na istoku i u centru grada štete su goleme, neke su se zgrade urušile, stižu prve fotografije, a onda i informacije da je jedan dječak u kritičnom stanju, da ima ljudi zarobljenih pod ruševinama, trudnice iz Petrove bolnice na ulici u spavaćicama, rodilje stišću svoja čeda, snimke svjedoče da su se u mnogim gradskim bolnicama urušili stropovi. Pokušavamo se svi držati podalje jedni od drugih dok se tješimo ili razmjenjujemo informacije, ali u zajedničkoj nevolji kao da nas neka tajna sila privlači jedne drugima, pa se zadana minimalna udaljenost od jednog metra od druge osobe mora svjesno kontrolirati.

Katastrofe kao prilika za političku katarzu

Udarilo je još jednom, nebrojeno puta širile su se lažne vijesti da će uslijediti još jači potres, Civilna zaštita oko 9 i pol poručuje da se svi čiji domovi nisu oštećeni vrate kućama, oni nesretniji moraju do daljnjega ostati na ulicama. Ponovno dominiraju upozorenja o socijalnoj izolaciji i naredbe o samoizolaciji zaraženih koronavirusom.

Premrli od straha, vraćamo se kućama, a dok smo doma, od svakog prolaska većeg automobila ili snažnijeg susjedskog lupanja se sledimo i iščekujemo novi udar. Živci su napeti, sluh izoštren. Trzaji od urbane buke i novih potresa se smjenjuju. Strah od smrtonosnog zemljotresa polako iščezava, ali rastu ljutnja i bijes. Ljutnja i bijes zbog stanja u bolnicama koje ni u kojem slučaju ne odgovara iznosima koje smo platili za njihovu izgradnju, obnovu, opremanje; ljutnja i bijes zbog desetljećima nedovršenih bolnica, zbog urušavanja zgrada u centru grada u čije smo obnove ulupali milijune ili čiju su statiku narušile nerazumne interpolacije i preinake onih koji se „znaju snaći", što je u Hrvatskoj naprosto eufemizam za politički kriminal.

Ipak, živa je i raste i nada. Nada da će i tome konačno doći kraj i da će najvažnije javne funkcije u državi, kad sve ovo prođe, obavljati stručni i dobronamjerni ljudi poput glavne epidemiologinje dr. Alemke Markotić i ministra zdravstva dr. Vilija Beroša koji nas, zasad, uspješno i vrijedno štite od zdravstvene katastrofe i uživaju autoritet i poštovanje naroda kakvo ovdje malo tko pamti.