"Zahvalan za svaki trenutak života" - katolički dušebrižnik zaražen HIV-om

Sve je počelo kao mala igra - igra koja je promijenila život katolika Manfreda Webera. On je jednom svom prijatelju htio dokazati da može pobijediti strah od injekcije i prije gotovo 20 godina je donirao krv. Dva tjedna kasnije dobio je obavijest da je HIV-pozitivan. "Tada mi se srušio svijet. U prosincu smo uselili u novu kuću za koju sam sam izradio planove i sam na njoj radio, a u ožujku sam dobio rezultate testa", prisjeća se danas 58-godišnji Weber. Sve to dogodilo se još 1989., u vrijeme kada se još puno brže umiralo od AIDS-a. Weber se obratio udrugama za pružanje pomoći oboljelima od AIDS-a i tamo upoznao ljude koji su već tri, četiri godine živjeli s tom bolešću. Tada si je rekao: ako su oni uspjeli, uspjet ću i ja.

Žena ga ostavila zbog njegove hrabrosti

Manfred Weber je, kaže, zahvalan za svaki trenutak života. Već je prebolio tešku upalu pluća, rak i preživio jedan infarkt. Dnevno mora uzimati pet tableta - nekada ih je bilo 27. Živi sam. Djeca su mu već odrasla, a supruga ga je ostavila - ne zbog zaraze, kaže, već zbog odluke da svoju bolest ne skriva. A onaj tko se odlučio otvoreno živjeti s HIV-om, taj mora računati da će se suočiti s mnogim neugodnostima i neprijateljstvima, kaže Weber. Prisjeća se jedne epizode iz svoje crkve. "Bio sam 12 godina vijećnik naše župe i u našoj crkvi je uobičajeno da se pri pružanju mira ljudi rukuju. Desno od mene je stajala jedna druga vijećnica župe, a lijevo od mene njezin muž. Ona mu je, preko mene, dala ruku, ali meni nije. Takve stvari ja ne dozvoljavam. Kada je pustila ruku svog muža, ja sam primio njezinu i protresao je", priča.

Borba protiv predrasuda u crkvi

Manfred Weber je naišao na puno predrasuda prije svega u samoj crkvi. Njegove kolege po vjeri htjeli su znati kako se tada još obiteljski čovjek zarazio - možda kod neke prostitutke ili kod nekog homoseksualnog prijatelja? Ali to se nikoga ne tiče, smatra Weber. On želi da ga prihvate kao normalnog čovjeka - i u crkvi. Za to se bori već dugo godina. Za njega nije nikakvo rješenje istupiti iz crkve. "Ako želim u crkvi nešto promijenti, moram biti njezin član. Inače nemam pravo glasa", argumentira i ukazuje na činjenicu da crkva, na primjer - bilo da je riječ o katoličkoj ili protestantskoj - ima velikih problema s homoseksualcima. A oni čine 65 posto zaraženih HIV-om i oboljelih od AIDS-a u Njemačkoj. U udrugama za pomoć zaraženima AIDS-om Weber je upoznao puno homoseksualaca, neki od njih su postali i njegovi prijatelji. Zbog njegove spremnosti da sluša o patnjama ljudi i da ih tješi, mnogi mu se obraćaju. Iako nije teolog, već je odavno dušebrižnik. To je zadaća koja ga ispunja, ali i opterećuje.

Strah od ružne smrti

"Pratio sam oko 50 ljudi na njihovom putu u smrt i znam što znači umrijeti od AIDS-a. Danas to više nije kao što je nekada bilo. Danas oboljeli od AIDS-a često umiru od srčanog ili moždanog udara, ali meni su u glavi još uvijek neki smrtni slučajevi od ranije. Zato uvijek kažem: većina zaraženih HIV-om nije umrla, nego baš krepala. I toga se bojim", priznaje Manfred Weber. No, taj ga strah ne spriječava da i dalje pomaže oboljelima od AIDS-a. Njegova vjera mu, kaže, daje snage da živi, pomaže onima kojima je pomoć potrebna i da gleda s optimizmom na budućnost. Jer on čvrsto vjeruje da on pred sobom još ima budućnost: "Moja je želja preživjeti još idućih godinu i pol dana kako bih mogao proslaviti svoj 60. rođendan, doživjeti vjenčanje svoje djece i nešto što je možda stvarno predaleko u budućnosti: da moj unuk krene u školu".