Zajedničko licemjerje

Opet je tu, onaj uvijek isti refleks. Zvijezda biciklizma uhvati se u dopingiranju i odmah se podigne velika prašina. Preko noći proslavljeni 'Schumi biciklizma' postaje 'Schumi varanja'. Ti si nas prevario, lagao i od nas napravio budale. Zgazio si nježnu biljčicu nade, a mogao je postojati 'čisti' biciklizam. Prestat ćemo s financiranjem i isključiti ekrane!

Tko koga ovdje vara?

Da se ne bi pogrešno shvatilo: ako se potvrdi, u što se nažalost ne može sumnjati, da se Schumacher dopingirao onda će se i on ubrajati među drske profesionalce koji se ni najmanje ne osvrću na temeljne ideje pravednog natjecanja i koji se za vlastiti uspjeh koriste svim sredstvima. Ali, na optuženičku klupu trebaju doći i drugi: Svjetska biciklistička federacija koja je zauzeta više samom sobom nego s bilo kim drugim ili sportski dužnosnici poput predsjednika Njemačkog biciklističkog saveza, Rudolfa Scharpinga. On rado preuzima ulogu onoga koji tapša po ramenu, ali se u kriznim situacijama pojavljuje tek kada dijete već upadne u bunar. No, to mu je zajedničko s mnogim sportskim političarima u Berlinu.

Tu je još i široka javnost, mi svi koji postajemo tek onda pozorni kada sportaši već stoje na vrhu. Drugi ili treći možda se i uzima u obzir, četvrtog se žali, a sve koji dolaze iza njega kažnjava se prezirom. Možda smo upravo mi, koji se zanimamo za sport, najveći licemjeri. Mi želimo uspjehe, rekorde, junake što je više moguće i to odmah. Ne uzimamo si vremena da bismo čekali na one iznimne talente ili da bi se neki sportaš polako uspeo na vrh. Mi želimo samo vidjeti vrhunske atletičare i smatramo da samo njih treba poticati. Ah da, oni još trebaju biti i čisti, jer ipak, oni trebaju biti uzor mladima. To je vrlo dvoličan svijet, taj vrhunski sport - i to ne samo zbog Stefana Schumachera.