Zanemareni razvojni potencijal LNG-terminala

Vijest o odustajanju Rusije od gradnje plinovoda Južni tok naglo je ponovno aktualizirala perspektivu terminala za ukapljeni prirodni plin (LNG) na hrvatskom dijelu Jadrana, točnije na Krku. Riječ je o strateškom projektu od međunarodnog značenja i njime bi se zemljama Europske unije povećala mogućnost izbora pri dobavljanju tog praktičnog i čistog energenta s raznih strana svijeta. No vrlo je zanimljiva pritom ne samo zarada od kopnenog plinovodnog transporta, nego i specifična hrvatska razvojna perspektiva koja se s LNG-terminalom svakako značajno otvara, bez obzira što zasad izgleda kao da to nitko u hrvatskim vlastima baš i ne primjećuje.

Jedan aspekt problema vidno je istaknut: globalna praksa pokazuje da je uz terminal uputno graditi plinske termoelektrane. Štoviše, preporučljivo je i one koje troše ugljen, poput obližnjeg Plomina, prilagoditi za plin. Ekološki dobici su golemi, s obzirom na štetnu emisiju ugljenih ostataka u atmosferu, a činjenica je i da plinska elektrana olakšava uvođenje obnovljivih izvora energije u distributivnu mrežu. Naime, glavni je nedostatak solarne i vjetroenergije to što su „stresni“ jer dostupnost izvora nepredvidivo oscilira, pa im se ostatak sustava mora stalno prilagođavati da bi održao konstantni nužni balans. A to se daleko lakše izvodi s plinom negoli s „tromim“ ugljenom.

Prioritetna podrška obnovljivim izvorima

„Izgradnjom plinske elektrane u neposrednoj blizini terminala smanjuju se troškovi plinofikacije zemlje. Istovremeno se uvećava efikasnost elektrane i smanjuju troškovi proizvodnje električne energije, a fleksibilnost i sposobnost podrške obnovljivim izvorima se povećavaju“, za DW je izjavio Aleksandar Kovačević, stručni suradnik Oxfordskog instituta za energetske studije i energetski savjetnik pri Svjetskoj banci. „Ključna prednost Hrvatske je prilika da se na temelju plinofikacije za potrebe centralne Europe izgradi sustav sposoban da podrži mnogostruko veći kapacitet proizvodnje struje iz vjetra i sunca u odnosu na kapacitet koji je predviđen u kontekstu konvencionalnog elektroenergetskog sustava“, smatra Kovačević.

Napomenimo da je Hrvatska već sad iscrpila mogućnosti postojećeg sustava za uvođenje energije vjetra i sunca u sustav, iako je i dalje riječ o zanemarivom udjelu. Također, daleko je to od mogućnosti koje se prirodno nude duž čitave hrvatske obale, pa i šire. Naš sugovornik međutim ukazuje na još jedan problem dosadašnjeg pristupa projektu LNG-terminala koji se, podsjećamo, već triput pokretao i obustavljao. Svaki put bila je riječ isključivo o kopnenom postrojenju između Omišlja i Njivica na Krku.

Plutajući terminal bolji od kopnenog

„Nova generacija plutajućih terminala omogućava znatno veći kapacitet plinofikacije od prethodnih“, ističe Kovačević, dodajući da više ne postoji tehničko ograničenje za njihov kapacitet koje se nekoć navodilo kao argument za terminale na obali. „Plutajući terminal je više nego dvaput jeftiniji za gradnju“, dodaje on, „i omogućuje dva i više puta niže troškove korištenja od kopnenog terminala istog kapaciteta. Tako snižen trošak omogućuje veću fleksibilnost korištenja objekta i znatno veću podršku primjeni intermitentnih obnovljivih izvora kojima obiluje hrvatska obala.“

Upravo tu činjenicu spominjao je prilikom ranijih pokušaja realizacije LNG-terminala i ekološki aktivist Vjeran Piršić, predsjednik nevladine udruge „Eko Kvarner“ i nezavisni vijećnik u Općinskom vijeću Omišlja. „Takav terminal, tj. brod koji služi kao skladište i pogon za regasifikaciju plina u tekućem stanju, ima niz prednosti, osim što je već startno puno jeftiniji. Poznato je da ukapljeni plin, dakle ohlađen na minus 162 stupnja Celzijeva, ima 600 puta manji volumen od onog u plinovitom stanju“, riječi su Piršića.

Ekološke dubioze

„Kopneni terminali nažalost za podgrijavanje plina i njegovu regasifikaciju, a prije daljnjeg puštanja u plinovitom obliku u plinovod, koriste morsku vodu koja se zatim vraća natrag“, nastavlja on, „a to bi prema planiranim količinama plina ohladilo more u ovom dijelu Kvarnera za čitavih pet stupnjeva. Ne treba tumačiti kakav bi poremećaj u prirodi to izazvalo.“ Nadalje, predviđa se da bi u tom slučaju u moru završilo godišnje i oko 70 tona kemijskog izbjeljivača poznatog kao varikina koji bi se koristio protiv obrasta algi i školjaka na usisnim cijevima za morsku vodu.

Vjeran Piršić na popis prednosti broda-terminala stavlja i mogućnost da se takav pogon u slučaju havarije dade izvući na otvoreno more, dok je kopneni statičan. Upravo te tzv. plutajuće jedinice za skladištenje i regasifikaciju koriste se u Italiji i Litvi kao djelotvorno i tehnološki te ekološki moderno rješenje. No u Hrvatskoj se i dalje forsira opcija na kopnu, iako je dominantni kandidat za generalnog dobitnika u tom poslu vlasnik predviđene parcele na Krku i za korupciju suđeni tajkun Robert Ježić, kao što kaže Piršić, a sama imovina opterećena je predstečajnim i hipotekarnim utezima.

Špekuliranje vlasništvom nad projektom

Sve to Piršića navodi na pretpostavku da pasivnost države u iznalaženju kvalitetnijih reakcija potječe možda od klijentelističke zaštite privatnog interesa. „Prethodna tri pokušaja realizacije LNG-terminala od 1999. godine odlikuju stalne promjene vlasničke strukture projekta. U posljednjem navratu država se povukla, a većinski partner E.ON Ruhrgas odustao je kad mu je Gazprom ponudio bolju suradnju na sasvim drugom kraju njihova opsežnog poslovanja. Pokazalo se da je Krk bio samo jedna od karata u tom važnijem biznisu“, tako razvoj događaja pamti predsjednik „Eko Kvarnera“.

Tranzicija u doba postfosilnih energenata jest po Piršićevu mišljenju jedna od ključnih zadaća svake vlade, ali hrvatska vlada zasad ostaje na preskupom i nekvalitetnom projektu koji bi inače mogao biti zamašnjak nove energetske politike. Ili kao što ocjenjuje Aleksandar Kovačević: „Gradnja skupog kopnenog terminala bez plinske elektrane i oslonac na skupe elektrane na ugljen sustavno suzbija preorijentaciju na obnovljive izvore kao jednu od najznačajnijih strateških prednosti Hrvatske.“ Na početku se može činiti, zaključuje Kovačević, da je privreda oživjela zbog kratkoročnog efekta na građevinski sektor, no svi drugi ciljevi bivaju promašeni.