Zapad pomaže Kini da postane financijska sila
13. rujna 2024
Za banke u Rusiji baratanje američkim dolarom i eurom praktično više nije opcija: ruske pričuve u inozemstvu su zamrznute, a ruske banke su isključene iz međunarodnog sustava bankarskih transakcija SWIFT(Society for Worldwide Interbank Financial Telecommunication). Uz trgovinske sankcije je jedino rješenje Rusiji bilo što više međunarodnih transakcija prebaciti u valute koje nisu pod nadzorom Zapada – a to je na prvom mjestu kineski renminbi.
Peking zapravo odavno sanja da njegova valuta također postane međunarodni čimbenik, ali to (još) nije tako već i činjenicom da mnogi na zapadu niti ne znaju kako se zove kineska valuta: renminbi ili juan? Oboje je točno: rénmínbì zapravo znači „narodna valuta“ što je juan, a to je onda 10 jiaoa, odnosno 100 fena.
Međunarodni promet obračunat u kineskim juanima je naglo porastao od početka ruskog napada na Ukrajinu: u srpnju 2021. je to bilo 40%, danas je to nekih 54%. List Financial Times izvještava kako je još 2010. čitavih 80% kineskog izvoza bilo obračunato u američkim dolarima, ali to je sad praktično upola manje. „Obračunavati razmjenu u juanima je povoljno i za Peking i za Moskvu“, sažima Maia Nikoladze iz instituta Geo Economics Center. „Rusija nema mnogo izbora valuta, a Kina tako može ostvariti još više utjecaja na Rusiju i pomaže joj da svoju valutu etablira na međunarodnom tržištu.“
Dolar je i dalje kralj
Ipak, transakcije u juanu još uvijek ne čine niti 7% međunarodnog novčanog prometa, dok Dollar Dominance Monitor vašingtonskog Atlantic Councila konstatira kako je čitavih 88% tog prometa u američkom dolaru. Kod međunarodne razmjene se još uvijek 54% računa izdaje izraženo u dolarima, samo 4% u kineskim juanima.
Rusija zapravo i tako povećava svoju ovisnost od Kine: ona svoje devizne pričuve sve više zasniva na kineskom juanu, a u međuvremenu je dogovoren i takozvani Currency Swap, dakle čvrsti mjenjački tečaj u određenom vremenskom razdoblju. To je od goleme važnosti i za likvidnost ruske rublje, a Rusija je čak počela izdavati i vrijednosnice obračunate u kineskim juanima.
No to je proces koji sve više zanima i druge zemlje skupine BRICS kao što su Brazil, Indija i Južnoafrička Republika. Makar su sve veći gospodarski čimbenik, čak niti zajedno nisu u stanju dogovoriti obračunsku jedinicu koja bi se mogla mjeriti s američkim dolarom. A tu je onda i politika, ukazuje Günther Hilpert iz njemačke Zaklade za znanost i politiku (SWP): sve one su vidjele kako je Zapad razmjerno lako i brzo zamrznuo ruski novac u zapadnim bankama, a „možda misle kako bi i one mogle u nekoj budućnosti imati problema s SAD-om nakon čega bi i njihove pričuve mogle biti zamrznute. I te zemlje se žele udaljiti od dolara.“
Za Sjedinjene Američke Države to nije prihvatljiva opcija. Stara je istina kako Washington ne mora biti toliko zabrinut niti zbog vanjskotrgovinskog deficita, niti zbog već gigantskog državnog duga – sve dok ima tiskarske strojeve iz kojih izlaze dolari. Ali populist kao što je Donald Trump je i u toj „de-dolarizaciji“ otkrio prijetnju vodećoj ulozi SAD-a u svijetu i otvoreno prijeti: „Mnoge zemlje napuštaju dolar. A ja kažem: ako napustite dolar, onda nećete imati nikakvog posla s SAD-om jer ćemo vam na vašu robu nametnuti 100% carina.“
No koliko god se Trump razmahuje njemu tipičnim prijetnjama kakve vole slušati Trumpove pristaše, niti jedna vlada u Washingtonu to neće olako prihvatiti – i najveća utjeha im je što se sve to događa doista puževim korakom. Čak niti euro nije uspio postati ozbiljnija prijetnja dolaru u međunarodnim transakcijama, a dalek je put dok i kineski juan postane valuta bitno važnija čak i od japanskog jena ili švicarskog franka.
Što će biti s „petro-dolarom"?
No to se ipak počinje događati: Kina je dogovorila trogodišnji čvrsti mjenjački tečaj i sa svojim najvažnijim dostavljačem nafte, Saudijskom Arabijom u volumenu od 6,93 milijarde dolara. Mediji su se na tu vijest raspisali kako je to početak kraja razdoblja „petro-dolara“ gdje se još od sedamdesetih prošlog stoljeća nafta – i praktično sve sirovine obračunavaju u američkom dolaru, ali treba sagledati i prave razmjere tog dogovora. Naravno, za Peking je to veliki uspjeh i kad je riječ o pouzdanoj dostavi nafte i etabliranju „narodne valute“ u svijetu, ali ukupan godišnji izvoz Saudijske Arabije je nekih 260 milijardi dolara. Povrh toga, Rijad je u tom golemom prihodu ionako sklon novčanim eksperimentima, ne na kraju i digitalnom novcu.
Ipak, sve više zemalja je pristalo razmjenu s Kinom obračunavati u njezinoj valuti: Brazil, Pakistan, Nigerija, Turska, Argentina, Iran... Kod Teherana su tu također gospodarske sankcije Zapada tako da platforma kpler.com primjećuje kako je prošle godine 90% nafte iz Irana otišlo u kineske rafinerije, a i njemu je lakše onda baratati s juanom nego kad bi to bilo dolari. Argentina je druga, ali slična priča kad je riječ o svjetskoj dominaciji američke valute: zbog krize je i sve manje dolara u blagajni Argentine kako bi i stabilizirala svoju valutu i plaćala nagomilane dugove. U razmjeni na temelju juana tako štedi dolare za druge potrebe.
Kako onda spriječiti špekulante?
Kineski vrh već dugo želi navesti svjetsko tržište novca da više cijeni njezin „narodni novac“. No to je teško već i zbog notorne činjenice da kineski juan nije potpuno konvertibilan, dakle slobodno zamjenjiv na tržištu novca. Štoviše, Mara Nikoladze primjećuje kako „Peking još nije pokazao namjeru da želi ukinuti nadzor prometa kapitala“ – što bi bila nužna pretpostavka da juan postane novac čitavog svijeta.
To je deklarirana želja i kineskog predsjednika Xija Jinpinga koji je i ovog siječnja izjavio kako Kina želi postati i „financijska velesila“ baš zato jer se „razlikuje od zapadnih modela“. No kad bi kineski novac ostao bez državnog nadzora, on bi bio i izložen špekulacijama – a to je omiljena praksa i Istoka i Zapada. Sad da i ne spominjemo špekulacije protiv japanskog jena, nego je Pekingu pred očima i azijska financijska kriza 1997. i 1998. kad se špekuliralo protiv tajlandskog bahta i južnokorejskog wona – s katastrofalnim posljedicama za tamošnja gospodarstva, sve do potrebe da intervenira i MMF.
A trenutno je Kina idealni cilj za špekulante jer je i njezina valuta „na staklenim nogama“: gospodarstvo nikako da dostigne zamah kakav je imala prije pandemije, dugovi se gomilaju i u tvrtkama i kod građana, jedan od najvažnijih gospodarskih čimbenika – građevinski sektor je u dubokim nevoljama, a i poslovanje tamošnjih banaka je sve prije nego transparentno. Tome treba dodati i sve veću međunarodnu napetost prema ambicijama Kine da dominira tom regijom tako da bi špekulacije protiv juana gotovo sigurno uzrokovale upravo nesagledive – i za vladu u Pekingu neprihvatljive posljedice.
Utoliko Kini ostaje da tek polako „gura“ svoju nacionalnu valutu na svjetsko tržište novca, ali stručnjaci ne misle da će tu doći do nekakvih brzih i velikih pomaka. Hanns Günther Hilpert procjenjuje kako se Kina još uvijek „ne osjeća kod kuće“ na svjetskom tržištu novca već i zbog golemih potpora domaćim tvrtkama i mutnom sustavu prometa novcem u kineskim novčarskim kućama: „A ako netko želi postati i ekonomska velesila, to nije dobra strategija.“