(Zasad) ništa od liberalizacije svjetske trgovine

Jer, razgovor o najnovijem prijedlogu liberalizacije, takozvana runda iz Dohe, preikinut je i zapravo nitko ne zna kada će se i hoće li će se uopće nastaviti o tome pregovarati.

Europski povjerenik za trgovinu, Peter Mandelson propast pregovora usporedio je sa situacijom kao da smo promašili posljednji izlaz s autoceste. I to, iako je posljednji sastanak Svjetske trgovinske organizacije u Ženevi počeo, kao što je Mandelson izjavio, bolje nego što se odavno već nije vidjelo i čulo – prije nego što se pretvorio u nešto najgore: "U osnovi, ono što je bilo na stolu, bilo je blizu cjelokupnog sporazuma koji bi bio vredniji od svega što je do sada postignuto u pregovorima o liberalizaciji trgovine. Jednostavno je pogrešno reći da se nije radilo o novim tržištima."

Jednodušna osuda američke tvrdoglavosti

Nakon sastanka svi su jednoglasno osudili nepopustljivost predstavnika Sjedinjenih Američkih Država. Jer, dok su svi drugi ipak malo popuštali u nekim stajalištima, Washington je ostao nepokolebljiv – i kada je riječ o subvencijama njihovim poljoprivrednicima, baš kao i kod zahtjeva drugim zemljama da otvore svoja tržišta. Gerd Sonnleitner, predsjednik Njemačkog saveza seljaka primjećuje: "Mi smo još 2003. proveli reformu agrara, što znači da smo razdvojili oscilacije cijena i njezinu nivelaciju od same proizvodnje. Obećali smo da ćemo do 2013. potpuno ukinuti subvencije za izvoz. Reformirat će se i tržište šećera, što će dovesti do pada cijene od oko 40%, i potpisali smo ugovor s 50 najsiromašnijih zemalja u razvoju da mogu uvoziti u Europu bez ograničenja i carina. Sve to druge industrijske nacije nisu učinile i posebno je žalosno što su Sjedinjene Države, koje bi trebale imati vodeću ulogu, zapravo blokirale pregovore. One i nisu uopće ni vodile ozbiljne pregovore."
S jedne strane, nije se teško ljutiti na Amerikance, jer kada Mandelson govori o promašenom raskrižju, to je rok u kojem je baš američki kongres dao svojoj Vladi da postigne sporazum - a on istječe ovog ljeta. Nakon toga si američki parlament daje pravo dati konačnu riječ o svakoj promjeni sporazuma o trgovini. Obzirom da je već i sada Vlada američkog predsjednika Busha, ne na kraju zbog sve slabije političke podrške u zemlji, radije slušala vlastite poljoprivrednike i financijere, to će tek biti slučaj ako će o sporazumu odlučivati članovi kongresa.

I neki drugi su zadovoljni neuspjehom

Ali, s druge strane, ništa nije baš tako jednostavno u životu, a kamo li postizanje sporazuma među 149 članica Svjetske trgovinske organizacije. Jer, sporazumi u WTO-u se uvijek postižu samo jednoglasno. Na prvi pogled, spor je u tome da razvijene zemlje žele prodavati svoje industrijske proizvode zemljama u razvoju, a zemlje u razvoju žele prodavati svoje poljoprivredne proizvode bogatim zemljama. To pak "bogati" neće, jer štite svoje poljoprivrednike.
Tako je to možda dugo i bilo, ali u međuvremenu se mnogo toga promijenilo. Zapad doduše još uvijek gura svoju industriju, ali mu je zapravo puno više stalo da progura nešto sasvim drugo – uslužne djelatnosti. Naravno, tu nije riječ o hamburgerima nego o bankama, osiguravajućim društivma, telekomunikacijskim uslugama, dakle, sve područja gdje se novac zarađuje novcem kakvog nerazvijene zemlje jednostavno nemaju. Industrijska se proizvodnja već odavno preselila sa Zapada u neke druge zemlje – od Indije pa do Kine, pa sada je i jedna Indija u potpuno drugačijoj poziciji nego neka zemlja Afrike. Arun Kumar, s Nehruovog sveučilišta u New Delhiju: "Mislim da je za Indiju pozitivno što su pregovori propali. Jer, Indija je i poljoprivredna zemlja, zemlja u kojoj 60% stanovništva živi od poljoprivrede. Mi ne možemo samo tako dati pristup tržištu, a da zato nešto ne zahtjevamo. Do sad se to nije dogodilo i zato nismo ni spremni za liberalizaciju. To je dobra stvar za Indiju da se tako opiremo."
Runda iz Dohe se teoretski zvala "razvojna runda". U prvom redu se pokušalo natjerati razvijene zemlje da ukinu subvencije za poljoprivrednike, ali to još ni izdaleka ne znači da bi se dobit od liberalizacije pravilno raspodijelila. S druge strane, ovi neuspjeli pregovori još su argument više uvjerenim protivnicima globalizacije, poput bivše ministrice kulture Malija, Aminate Traore: "Možda bi bilo bolje jednom zauvijek utvrditi kako je globalizacija, kakva vlada na svijetu, na samrti. Dominantni gospodarski poredak je u slijepoj ulici. To su protekcionisti koji Africi žele nametnuti potpuno otvaranje tržišta, iako nije sposobna izložiti se tržišnom natjecanju. Borba za kontrolom nad sirovinama između Zapada i Kine sve je žešća. Afrika mora biti budna."
Ipak, najnoviji neuspjeh pregovora o liberalizaciji trgovine daleko je od toga da znači slom čitave svjetske razmjene. Najvjerojatnije će taj neuspjeh najviše pogoditi upravo nerazvijene zemlje. Jer, dokazano je da je svaka liberalizacija i smanjivanje carina pridonijela i svjetskoj trgovini i BNP-u svih zemalja. Od druge runde, takozvanog sporazuma iz Torquaya 1951., pa do danas, svjetska se razmjena povećala 26 puta, BNP Njemačke 7 puta.