Zastrašujuće spoznaje o "Malim Germanima"

Redatelji Frank Geiger i Mohammad Farokhmanesh napravili su dokumentarni film bezazlenog naslova "Mali Germani". Ali kada se pogleda film, mnogim gledateljima bi se mogla zalediti krv u žilama. U međuvremenu je poznato da su ekstremno-desničarske, populističke ideje naišle na plodno tlo i uzele maha u Njemačkoj i cijeloj Europi. Ali kakve posljedice sve to ima za mlade generacije?

To su pitanja koja se postavljaju u filmu "Mali Germani" - na neobičan način. U filmu se puštaju da govore desni populisti i pripadnici desničarsko-nacionalnog spektra kao što je poznati publicist i izdavač Götz Kubitschek. Oni govore o snovima iz djetinjstva i o tome kako bi trebalo odgajati mlade. Geiger i Farokhmanesh pri tome ništa ne komentiraju.

Od gledatelja se očekuje da sami donesu sud

Komentare u filmu daju ljudi, koji poznaju ekstremnu desničarsku scenu u Njemačkoj, ali koji se ne vide. Film daje uvid u ono što se događa u omladinskim kampovima u desno-ideološkom okruženju.

Film uz pomoć animacije donosi priču mlade žene, koja je napustila desničarsku scenu nakon što je i sama bila "mlada Germanka". Ona je kao dijete odgojena u desničarskom duhu. S obzirom da nije željela da je prepoznaju, redatelji su se poslužili animacijom kako bi ispričali njezinu priču.

Priča o "Elsi" poslužila je kao primjer za svu djecu koja su odgajana na takav način. Geiger i Farokhmanesh time poručuju da nije sve izgubljeno i da ima nade. Svatko može napustiti desničarsku scenu, pa čak i ako je kao dijete godinama bio izložen indoktrinaciji. "Mladi Germani" sada se prikazuje u kinima širom Njemačke.

"Germanska nova medicina"

Deutsche Welle: Što Vas je navelo da snimite ovaj film?

Frank Geiger: Čuli smo za slučaj jedne djevojčice koja je imala dijabetes i čiji su roditelji odbili da joj daju inzulin. Ured za skrb o mladima se uključio u ovaj slučaj, ali roditelji su se iz jedne savezne pokrajine preselili u drugu, kako bi spriječili da se djevojčici, bez njihovog odobrenja daje inzulin. Mi smo se zapitali, što se krije iza toga. O kakvoj se to ideologiji radi? Počeli smo se raspitivati o njima da bi se ispostavilo da obitelj pripada ekstremno desničarskom spektru i da su generacije te obitelji odgojene u tom duhu. Za njih je karakteristično da odbijaju klasične medicinske mjere jer ih smatraju "židovskom medicinom". Obitelj je bila simpatizer "germanske nove medicine", iza koje je stajao Ryke Geerd Hamer (njemački liječnik, 1935. - 2017., koji je propagirao tzv. "germansku medicinu" i kojem je 1986. oduzeto pravo da radi kao liječnik. Obitelji koje su pristaše ove ideologije imaju puno djece, u prosjeku do sedmero, jer je to obrazac koji propagira ta ideologija.

Kako je tako nešto moguće u današnjoj Njemačkoj?

Frank Geiger: To je zanimljiva pojava, da se u našem demokratskom društvu može živjeti odbijajući njegova načela. Potom smo pogledali koliko djece je tako odgojeno i došli smo do zastrašujućeg broja. Tako nas je zainteresirala ta tema.

O kojem broju djece je riječ??

Frank Geiger: Svjesno smo odustali od toga da navodimo brojke. Film bi nas trebao navesti na razmišljanje. Želimo ljude navesti da raspravljaju i da razmisle u kojoj mjeri su i sami dolazili u kontakt s takvim idejama.

Dozvolite mi ipak da pitam, koje su dimenzije tog fenomena?

Frank Geiger: Mislimo da je riječ o 20.000 djece koja su tako odgojena. Do te brojke došli smo skupa s organizacijom "EXIT Deutschland" (inicijativa za napuštanje desničarske scene, op. ur.) koja ima intenzivan uvid u to.

Gospodine Farokhmanesh, Vi kao rođeni Iranac, imate drugi pogled, dakle pogled izvana na ova događanja?

Mohammad Farokhmanesh: Došao sam u Njemačku s 22 godine. Odrastao sam u "Islamskoj Republici" i tamo sam socijaliziran. No, i pored toga što se zovem Mohammad, ja sam ateist i nemam puno dodira s religijom. Kada sam došao u Njemačku, odgoj o kojem govorimo sam odmah osjetio sve do umjerenih slojeva društva, s tim što sam ja odrastao u diktatorskoj zemlji u kojoj nisam imao puno mogućnosti da se razvijam i usavršavam. Pitao sam se, otkud to u zemlji poput današnje Njemačke? Kako je moguće da se odgajaju takva djeca? Djeca koja mrze sve što je strano? Kako je moguće da s mržnjom pristupaju svemu, što im nije poznato? Kada smo se počeli baviti ovom temom, ustanovili smo da o tome ili nema ili gotovo da nema istraživanja. Tu postoji jedna velika praznina.

Odustali ste od klasičnog dokumentarca. Puštate ljude da govore bez komentara. Zašto?

Frank Geiger: Puno je filmova koji se bave desnim ekstremizmom, koji idu u konfrontaciju. To vodi stvaranju fronti i razgraničavanja u smislu "ovo su zli". To nismo željeli. Vodili smo razgovore s nizom stručnjaka. Dosadašnje suočavanje s ekstremnim desničarima nije dovelo do smanjenja tih tendencija, već do učvršćivanja fronti i to tako da jedni ne žele znati za druge. Naša namjera je da ljudi to mogu povezati s vlastitim iskustvima, da kažu: "Zanimljivo, to sam čuo od djeda ili tako je govorio moj stric." Mi nismo neovisni od naše tradicije i prošlosti. Ona je duboko u nama. Toga ima svugdje. Ne možete se tek tako osloboditi takvog razmišljanja.

Jesu li političari prepoznali taj problem, tim prije što 20.000 djece nije mala brojka?

Frank Geiger: Ne vjerujem da je taj problem došao u fokus. Po našem mišljenju u sukobu s ekstremnom desnicom postoji potpuna bespomoćnost. Tu se mora promijeniti način razmišljanja, jer više ne funkcioniraju klasične sheme.

Razgovor vodio: Jochen Kürten