Zatvoreni u ruševinama

Koferi su spakirani. Mohamed Sulaiman ima još samo jednu želju: konačno napustiti Gazu. Ovaj 25-godišnjak je prošle godine dobio stipendiju s kojom bi trebao doktorirati na jednom sveučilištu u Australiji. Ali, pokušaji odlaska na postdiplomski studij završavali su nakon samo nekoliko kilometara. Jer, Mohamed Sulaiman ne može napustiti Pojas Gaze. "Osjećam se kao u zamci. Pokušao sam sve moguće, tražio veze, sve moguće. Kad je zadnji put granični prijelaz Rafah bio otvoren tri dana išao sam tamo svakoga dana sa svojom trudnom suprugom. Ali, ništa nije koristilo", pripovijeda Mohamed u jednom kafiću u gradu Gazi.

Ovaj mladić nije jedini koji se u palestinskom području na Sredozemnom moru osjeća kao u zatvoru. Već godinama oni ne mogu sami odlučiti ako žele napustiti Pojas Gaze. A slično je i s pokušajima povratka. No, nakon 50-dnevnog rata između radikalno-islamske palestinske organizacije Hamasa i Izraela prošlog ljeta još više se osjećaju kao u zatvoru, kaže Sulaiman.

Prije toga su ograničenja bila slabija. Tako je on 2012. mogao putovati u London kako bi studirao engleski, nakon čega se vratio u Gazu. "Ranije sam uvijek mislio da ovdje nešto mogu promijeniti, učiniti nešto za Gazu. Ali, izgubio sam svaku nadu." Ako ponovo uspijem napustiti Gazu bit će to zauvijek, kaže Sulaiman.

Zatvoren granični prijelaz prema Egiptu

Od kraja rata između Hamasa i Izraela egipatske vlasti granični prijelaz Rafah otvaraju vrlo rijetko. Kroz te "iglene uši" prolazi većina stanovnika Pojasa Gaze kad izlaze ili ulaze u to područje. Ove godine je granični prijelaz bio otvoren samo tri dana.

Tko želi izaći van mora se najprije registrirati kod lokalnih vlasti u Gazi. Na listi čekanja je oko 10.000 ljudi, kaže Maher Abu Sabha, šef graničnog prijelaza Rafah, u svom uredu u Gazi. Pred njegovim uredom inače stoje stotine ljudi kako bi se prijavili za listu čekanja. Ali, trenutno je potpuno mirno jer je ured zatvoren. "Trenutno se više ne može registrirati. Uopće ne znamo ni kad će prijelaz biti ponovo otvoren", kaže ovaj službenik.

Za studenta Mohameda Sulaimana to znači da se može samo nadati da će ga izraelske vlasti pustiti da otputuje preko graničnog prijelaza Ereza. Ali, tamo već godinama smiju granicu prelaziti samo palestinski bolesnici, poslovni ljudi, suradnici međunarodnih organizacija i novinari. Većina od oko milijun i osamsto tisuća stanovnika Pojasa Gaze znaju samo još s televizije kako je na izraelskom području, stotinu metara od granične ograde.

Strah od novog nasilja

"Nakon rata se stanje pogoršava iz dana u dan", kaže i Usame Antar, politolog na Sveučilištu Al-Azhar u Gazi. "Gospodarski i socijalno smo na dnu. To se, istina, govori već godinama, ali ovo što doživljavamo sada gore je od svega."

U razorenim naseljima kao što su Beit Hanun ili Šejaia tisuće ljudi žive u limenim kontejnerima ili šatorima, između ruševina. Drugi preživljavaju u svojim bombardiranjem oštećenim kućama. Oko 10.000 ljudi će zacijelo na duže vrijeme ostati u UN-ovim školama u koje su pobjegli prije nego što je izraelska vojska bombardirala njihova naselja. Šest mjeseci nakon rata ljudi shvaćaju da je situacija gora nego prije rata, kaže Antar. Zbog izostanka obnove, općeg zastoja i neizvjesnosti raste i strah od novog nasilja.

Pregovori u Egiptu o dugoročnom primirju između Hamasa i Izraela nisu održani. Egipatska vlada je krajem rata imala ulogu posrednika, a i sama zauzima kruto stajalište prema Hamasu koji de facto još uvijek nadzire Pojas Gaze i njegovih milijun i osamsto tisuća stanovnika. Hamas je prošle godine, istina, predao vlast "prijelaznoj vladi nacionalnog jedinstva" i otvorio put povratka palestinske samouprave u Pojas Gaze.

Ali, prijepor između umjerene palestinske organizacije Fataha i radikalnog Hamasa oko ovlasti nikad nije prestao. Od završetka rata palestinski premijer Rami Hamdallah je Pojas Gaze posjetio samo jedanput. A vojno krilo Hamasa otvoreno testira rakete iznad Sredozemnog mora i očito se priprema za novi sukob s Izraelom.

Spora obnova

Da se obnova tako sporo odvija, za to je, po mišljenju promatrača, kriva i politička situacija. Međunarodna zajednica je na donatorskoj konferenciji u Kairu u listopadu 2014. za obnovu Pojasa Gaze obećala 5,4 milijarde američkih dolara. Ali, dosad je tamo stigao tek mali dio. Organizacija UN-a za pomoć izbjeglicama UNRWA zbog nedostatka novca je krajem siječnja morala obustaviti izravnu pomoć izbjeglicama za obnovu njihovih kuća.

Sporazum između Izraela, palestinske autonomne uprave i UN-a regulira izdavanje građevinskih materijala pojedincima. Izrael kontrolira uvoz agregata, čelika, cementa, kako bi spriječio da se ta sredstva upotrijebe u vojne svrhe u Pojasu Gaze. Nije tajna da neke stvari ipak završavaju na crnom tržištu. A humanitarne organizacije kažu da u Pojas Gaze stiže premalo materijala i ako tako ostane da bi obnova mogla trajati desetljećima.

Širenje osjećaja bespomoćnosti

"Ljudi ovdje se osjećaju bespomoćno i nemoćno", naglašava psiholog Hasan Zejada iz Klinike za psihološke bolesti u gradu Gazi. "Oni pokušavaju naći rješenje svojih problema, ali sve što vide jest da situacija postaje sve lošija, a ne bolja." Zejada već godinama radi s ljudima traumatiziranim ratom i drugim nasiljem.

Tijekom zadnjeg rata u Gazi i sam je bio žrtva. Prilikom izraelskog napada na njegovu obiteljsku kuću u izbjegličkom logoru Buredž poginulo je šestero njegovih bliskih rođaka, među kojima i njegova majka i tri brata. "Ljudi ovdje nastoje sačuvati nadu", kaže Zejada. Ali bez izgleda na temeljite političke promjene gotovo je nemoguće osloboditi se frustracije rata, smatra on.

I Safa Hamdan pokušava za sobom ostaviti strahote prošlog ljeta. Barem povremeno se na licu ove mlade žene iz Beit Hanuna vidi osmijeh. Prije tjedan dana je dobila protezu za svoju lijevu nogu, amputiranu do ispod koljena. Ispod dugog kaputa ponovo se vide dvije cipele, kao da ima dvije zdrave noge.

Još teško hoda, na ostatku amputirane noge još ima rane. "Sretna sam što se sad ponovo mogu malo kretati", kaže ova 29-godišnjakinja. To je bolje nego ništa. Njezin muž Munter klima potvrdno glavom. Oboje su danas došli na fizioterapiju u malu kliniku u Beit Hanunu. Ona se nalazi samo nekoliko metara od UN-ove škole u koju se obitelj bila sklonila za vrijeme rata. U njoj je 24. srpnja za vrijeme bombardiranja poginulo 13 ljudi.

Safi Hamdan teško pada imati osjećaj sigurnosti. Njezina djeca na početku nisu uopće htjela ići u školu i boje se kad čuju zvuk izraelskih zrakoplova. Za onu najstariju od djece Hamdanovih ovo je bio već treći rat u šest godina. "Možemo se samo nadati da će jednoga dana biti drukčije", kaže njihova majka. "Što drugo možemo?"