"Zašto je Hitler mrzio Židove?"

Središte Berlina. Znameniti kompleks zgrada tzv. Hackesche Höfe (Hackeova dvorišta), perfektno restaurirani ambijent jugendstila svakodnevno privlači mnoštvo ljudi svojim ekskluzivnim trgovinama i decentno osvijetljenim prostorima. Malo dalje je Rosenthalova ulica koja vodi prema Prenzlauer Bergu, popularnom sastajalištu berlinskih kreativaca. Pored jednog neupadljivog natpisa ponetko kratko zastane. U stražnje sivo dvorište gotovo nitko ne ulazi. Većina izdaleka promatra to dvorište u kojem su po zidovima kuća sprejem iscrtani ili ispisani grafiti, u dvorištu su deseci bicikala i mnoštvo mladih ljudi koji očito govore različitim stranim jezicima.

Berlinski Centar ne želi biti muzej

Školski razred koji je za danas ovdje došao je iz okolice Berlina. To nisu djeca velegrada. Učiteljica, gospođa Herold, pokušava privući pozornost svojih učenika. Oni još čavrljaju i zabavljaju se svojim mobilnim telefonima.

Jedne izlizane, škripave stube vode na drugi kat stražnje zgrade. Gore se pred posjetiteljem otvara dobro osvijetljen izložbeni prostor. Na zidovima je puno slika, tu i tamo poneka vitrina. Odmah na početku je ikona: Dnevnik Anne Frank, vjerna reprodukcija s crveno-kariranim platnenim koricama i malom zlatnom kopčom. Anna ga je dobila za svoj 13. rođendan.

Centar Anne Frank ne želi biti muzej, priča Emre (26), jedan od vodiča koji ovdje rade volonterski. Ukupno je 20 mladih ljudi, uglavnom studenata, zaduženo za vođenje školskih razreda. Većina mladih posjetitelja je u dobi od 13 godina na više, većinom kao izborni predmet u školi imaju povijest ili njemački jezik. Ali, Centar posjećuju i niži razredi. Svake godine ga posjeti preko 30.000 djece i mladeži, djelomice i iz inozemstva.

Ekskurzija u privatnu obiteljsku povijest

"Ima li stvari koje vam spontano padaju na pamet u vezi s Annom Frank?", pita Emre. "To se može odnositi na njezinu osobu ili na vrijeme u kojem je živjela." Svi marljivo pišu riječi na svojim karticama.

Emre strpljivim pogledom primjećuje kako se stanje smiruje pa konstatira. "Zapravo su sve četiri skupine napisale slične stvari. Dnevnik se pojavljuje u tri od četiri skupine. Da je ona bila Židovka, imamo u dvjema skupinama. I da se morala skrivati. Druge dvije skupine su napisale da je bila progonjena. Znači, uvijek se ponavljaju iste stvari."

Drugi krug: "Imate li pitanja na koja ste uvijek htjeli dobiti odgovor?" "Zašto je Hitler mrzio Židove'", čita jedan dječak sa svoje kartice. "Kako bi se stvari dalje razvijale nakon koncentracijskog logora, da je Anne preživjela?", pita jedna djevojčica duge plave kose. Emre pažljivo sluša pitanja. I skupinu učenika uvodi dalje u povijest. "Što mislite, ima li još dnevnika od drugih mladih ljudi?" Svi začuđeno gledaju kad je počeo nabrajati, koliko je mladih u vrijeme nacizma pisalo dnevnike. "Anne nije bila jedina. A zašto je upravo njezin dnevnik postao tako poznat?" Nitko ne zna odgovor. A svi o tomu razmišljaju.

Učenici se dijele u manje skupine u dugačkom prostoru u kojem uz crtu vremena od 1933. do 1945. s lijeve strane stoji osobna obiteljska priča, svakodnevnica u Frankfurtu, bijeg u Nizozemsku, a s desne povijesni događaji od prvih progona Židova u nacističkoj Njemačkoj do strahota u koncentracijskim logorima.

Uroniti u život Anne Frank

Učenici živahno raspravljajući gledaju slike i pojedine stranice iz dnevnika: Anne se igra u pijesku 1937., Anne na plaži sa starijom sestrom Margot, Annin razred u školi Montessori. Slijede slike tijesnog skrovišta u amsterdamskoj kući. "Hvata me tjeskoba više nego što mogu izreći zato što nikad ne smijemo izaći van i jako se bojim da ćemo biti otkriveni i ubijeni", zapisala je Anne 28. rujna 1942., što se može pročitati na zidu.

Koncept ove izložbe privlači učenike, ne skidaju pogleda sa slika i tekstova na zidu, nitko više ne zbija šale. Ovaj dio izložbe koncipirala je amsterdamska Kuća Anne Frank, partnerska ustanova berlinskog Centra. U međuvremenu centri Anne Frank postoje i u Londonu, Baselu i New Yorku. Životna priča Anne Frank (1929. do 1945.) nailazi na zanimanje publike bez obzira na uzrast i jezik.

Simbol progona Židova

"Nadam se da ću ti sve moći povjeriti kako to nikom nisam mogla", stoji u Dnevniku pod datumom 12. lipnja 1942. Misli vrludaju od hrabrosti do očaja, tu su najtajnije želje i misli koje i danas ljude zaokupljaju. Dnevnik je preživio, Anne nije. Mlada djevojka je umrla kratko nakon svoje starije sestre od tifusa u koncentracijskom logoru Bergen-Belsenu, dva tjedna prije nego što su saveznici oslobodili taj logor.

"Možete si zamisliti, ona se nije mogla tuširati, nije imala cipela. U logoru nije bilo hrane osim kruha tvrdoga kao kamen i vodene juhe." Nastupa tišina, svi potreseni gledaju prema Emreu, koji im jasnim slikama pokušava predočiti brutalnu stvarnost židovske djece u to vrijeme. "Sigurno nije tako željela umrijeti", kaže jedna djevojčica svojoj prijateljici.

Na putu prema izlazu nalazi se jedna ploča na kojoj su kvadratne cedulje. "All the respect for you, Anne", piše na jednoj. "Stop Wars. Anne Frank lives. We'll never forget her", napisao je Miguel iz Paname. "It's always easier to love than to hate", napisala je djevojčica iz Poljske. Anne Frank je mlada djevojka koja do danas ljude ohrabruje. "Svi mi živimo s ciljem da postanemo sretni, svi mi živimo različito, a opet jednako", zapisala je Anne 6. srpnja 1944. u svoj mali, crveno-karirani dnevnik. On je srećom ostao sačuvan.