Zašto je Srbija poslala vojsku u Šid?

Bez prethodne najave, srpsko Ministarstvo obrane priopćilo je u subotu da je predsjednik Aleksandar Vučić naredio raspoređivanje dijela snaga na teritorij pogranične općine Šid, u čija tri prihvatna centra je smješteno oko dvije tisuće migranata. Službeni razlog je pružanje pomoći pripadnicima MUP-a Srbije u osiguravanju javnog reda i mira. Povod za to je, međutim, nejasan.

Članak 2. Zakona o vojsci Srbije omogućuje predsjedniku Republike da na zahtjev državnih organa odluči da vojska Srbije pruži pomoć „radi zaštite života i sigurnosti ljudi i imovine, zaštite životne sredine ili iz drugih razloga utvrđenih zakonom." Još uvijek nije poznato je li takav zahtjev zaista upućen, tko je to uradio i na osnovi čega.

Prihvatni centar u Šidu priopćio je da nikakvih incidenata u prethodnom razdoblju nije bilo, a da je policija intervenirala u jednom slučaju zbog svađe dva muškarca. Direktor Komesarijata za izbjeglice i migracije Vladimir Cucić rekao je da je prisustvo vojske „preventivno“, da „nema nikakvih naznaka remećenja javnog reda i mira, a kamoli prekršajnih i kaznenih djela“ te da čak postoji tendencija smanjenja broja migranata u prihvatnim centrima u Srbiji.

Ako je za privođenje osamnaest migranata uhvaćenih u spavanju na tuđem posjedu zaista bilo nužno angažirati vojsku, hoćemo li na Vračar na kojem ratuju škaljarski i kavački klan (kriminalci, op. ur.) slati artiljeriju i vojnu avijaciju?

Ako tražimo stvarne razloge aktiviranja vojske, treba najprije podsjetiti da se ono dogodilo u istom danu u kojem je službeno nastavljena predizborna kampanja Srpske napredne stranke. Naravno da nije riječ o slučajnosti.

Neke od oporbenih snaga, poput Dveri i Dosta je bilo, godinama unazad grade narativ o navodnoj invaziji milijuna migranata koje vlast namjerava naseliti u Srbiji. Društvene mreže vrve od lažnih vijesti o tome kako se migrantima grade i dodjeljuju stanovi, a stvar podgrijava netransparentnost oko „radnog sporazuma" koji Austriji omogućuje da u Srbiju vraća izbjeglice koje su do nje stigle Balkanskom rutom.

Ksenofobija je zapaljiva tvar kojom je lako manipulirati, naročito kada posjeduje i klasnu dimenziju. Kolone ljudi koji svu svoju imovinu mogu spakirati u ranac su na ovim prostorima rijetko kad dobrodošle. Povremeno je riječ o Romima koje džentrifikatori prinudno raseljavaju, ali princip je uvijek isti.

Država smjesti određeni broj ljudi u neku općinu ne osiguravajući resurse ni infrastrukturu za trajno nastanjivanje, lokalna vlast nema kapaciteta ni uputstva odozgor što dalje raditi, ti ljudi žive u bijedi, a onda lokalci naprave prosvjede tražeći da im se „problem“ skloni s očiju optužujući ih za svaki papirić izvan kontejnera i svaki ukradeni bicikl.

Migranti su idealna meta da se taj pristup prenese na višu razinu, i oporbena desnica je to objeručke prihvatila.

Kao i u mnogim ranijim slučajevima kada neka tema postane uporište oporbe, naprednjački režim počinje o njoj govoriti još glasnije, s više resursa, korigirajući je tek toliko da neutralizira ili obesmisli kritiku.

Pravite protest pred skupštinom? Dovest ćemo autobuse ljudi i napravit ćemo veći. Kritizirate nas po Twitteru? Napast ćemo vas botovima i napravit ćemo TV emisiju u udarnom terminu da kritiziramo Twitter. Štrajkate glađu? Štrajkat će duplo više naših. Protestirate s balkona? Protestirat ćemo protiv vaših protesta ispaljujući vatromet s krovova zgrada.

Nije bitno da ima smisla – ako ga nema, lakše će skrenuti pozornost na sebe.

Sada se slična stvar događa s migrantima. Nakon što je uočila da dio oporbe možda profitira na višegodišnjem uzgoju straha od navodne invazije migranata, vlast je odlučila prisvojiti tu temu tako što će „problem“ riješiti ni manje ni više nego slanjem vojske.

Time istovremeno postiže dvije stvari: Prva je predizborna demonstracija čvrste ruke, što je uvijek popularno u krizna vremena, a kriza u Srbiji traje u različitim oblicima već puna tri desetljeća. Druga posljedica je stavljanje ksenofobne struje u oporbi u nezgodan položaj: tražili ste da netko uradi nešto po pitanju migranata, evo, poslali smo vojsku na njih. Što još hoćete, da pripucamo?

To je ujedno i trailer za ono što ćemo gledati ako desno krilo oporbe nastavi inzistirati na temi migranata. Kao što je prethodno građanskoj oporbi kidnapirala temu eurointegracija nadmašivši je u fotografiranju s europskim liderima, vlast se očito sprema monopolizirati i ksenofobiju, tako što će je koristiti otvorenije, s više medijske pozornosti.

Prorežimski Informer je tijekom vikenda ispalio već šest tromblonskih tekstova o slanju vojske u Šid. Forsiraju se termini poput „puna ratna oprema", „trupe" i „utvrđivanje položaja“, kao da ih migranti čekaju u tenkovima, a ne u starim tenisicama. Jasno je da izbor terminologije nema utjecaja na efikasnost pripadnika vojske na terenu – njezina jedina namjena je marketinški desant na birački Drvar.

Režim posjeduje obilje resursa za terenski rad, naročito u desničarskim pokretima i navijačkim grupama u svojoj orbiti. Član ultradesničarskog Levijatana je nedavno autom probio ogradu Prihvatnog centra u Obrenovcu koji osigurava vojska, divljao po njemu snimajući se sve dok se nije zaustavio na izlazu, izašao iz automobila i derao se na vojnike dok ga nisu uhitili. Pušten je iz pritvora za samo tri dana, ali je nakon žalbe tužilaštva ponovo vraćen u pritvor.

Ispostavilo se da je ovaj "Brejvik za siromašne" ujedno i član SNS-a (vladajuća stranka predsjednika Vučića, op. ur.), predsjednik Komisije vijeća općine Obrenovac za suradnju s omladinom i udruženjima, a ujedno radi u Sportsko-kulturnom centru Obrenovac.

Na djelu su dva odgovora vlasti na izazov zdesna: jedan u pokazivanju državnih mišića, a drugi u satelitskoj opoziciji koja će po potrebi nekažnjeno biti veće "dveri" od Dveri. Na građanima je samo da odluče sviđa li im se više kad gazi vojna čizma ili martinka (čizma tvrtke Dr. Martens, op. ur.), mada ovi novi desničari više vole Nike.