Zašto je u Hrvatskoj lopovluk postao društveno prihvatljiv?
2. travnja 2019
Slučajevi u kojima hrvatski političari bivaju uhvaćeni u sukobu interesa redaju se kao na traci na sjednicama Povjerenstva za sprečavanje sukoba interesa. No, nitko ne nudi, a kamo li da bi podnio ostavku jer je otkriven u zloupotrebi ili prisvajanju novca poreznih obveznika, ili zato što je osobni probitak stavio ispred interesa građana.
Unatoč svim zabilježenim slučajevima korupcije i klijentelizma, na izborima stalno pobjeđuju i prolaze, manje-više, iste stranke i isti političari. Jesu li nepoštenje i neodgovornost, korupcija i klijentelizam građanima već postale toliko uobičajene pojave da na njih više ni ne reagiraju? Jesu li elite gore od naroda ili su samo njegove vjerne predstavnice? Je li Hrvatska u tom smislu bolja ili gora od država u okruženju?
Politički analitičari, profesor na zagrebačkom Pravnom fakultetu dr. Ivan Rimac i izvanredni profesor na Odsjeku za sociologiju zagrebačkog Filozofskog fakulteta dr. Dragan Bagić, smatraju kako je riječ o problemu koji smo naslijedili iz socijalističkog sustava i koji se može riješiti samo promjenama vrijednosnog sustava na svim razinama. Suglasni su i da se po tome ne razlikujemo bitno od drugih država Balkana, odnosno bivše Jugoslavije, s izuzetkom Slovenije.
Mišljenja im se razlikuju kad je riječ o nepoštenju i sklonosti lopovluku među narodom u odnosu na političke elite.
Rimac: Predstavnici elita ipak su 'gori' od građana
„Otkad smo ušli u demokraciju, političari se ponašaju vrlo slično kao dok smo bili u komunizmu, s tim da su u komunizmu takva ponašanja bila prikrivana i dužnosnici bi bili sankcionirani, ako bi optužbe eskalirale. Naravno, o tome se nije smjelo javno govoriti. Sad, kad imamo slobodnije medije i kad je postalo gotovo nemoguće sakriti takve slučajeve, za prikrivanje malverzacija koristi se relativizacija samog kriminalnog čina i samim time se otupljuje oštrica prigovora i napada na osobe koje zloupotrebljavaju javni novac. Kao argument se koristi da optužbe dolaze sa suprotne političke strane, to jest iz suprotnog političkog spektra“, ističe dr. Rimac.
Objašnjava kako se time djelomično neutralizira težina optužbi kod vlastitih birača i one se reinterpretiraju kao podmetanje političkih protivnika. S druge strane, nastavlja dr. Rimac, u javnom govoru se odavno počela koristiti sintagma 'sukob interesa' , a ne lopovluk ili krađa javnog novca. Time se također, u izvjesnom smislu, relativizira optužba koja se iznosi prema pojedinom političaru.
Smatra da toleriranje lopovluka ipak nije dominantno jer građani pružaju otpor izbornom apstinencijom, poreznom evazijom, masovnim iseljavanjem, ali i sve učestalijim prosvjedima. Uvjeren je kako su predstavnici elita ipak 'gori' od građana jer, za razliku od političkog, kriminal među tzv. običnim građanima ne bilježi rast.
Bagić: Političari nisu ni bolji ni gori od naroda
Dr. Dragan Bagić naglašava kako ne voli pitanje tolerancije lopovluka i malverzacija promatrati iz perspektive 'pokvarene elite, ispravan narod' jer smatra kako je takav način rada prisutan na svim razinama te da se političari naprosto ponašaju kao i ostatak naroda.
„Duga je naša tradicija prihvatljivosti da za sebe osiguraš nešto mimo pravila, koja seže najmanje do socijalizma, a vjerojatno i prije. Ljudi su se desetljećima priključivali nelegalno na vodu ili struju, gradili bez građevinskih dozvola. To postoji na svim razinama - od čistačice koja će sredstva za čišćenje s posla odnijeti kući jer to nije 'ništa veliko' ni nešto što izaziva zgražanje. Kako se ljudi penju na skali društvenog položaja i utjecaja, tako se i ta skala povećava. Takve osobe razumiju i donekle mogu tolerirati tu vrstu ponašanja i na većoj razini. Naši političari nisu ni bolji ni gori od naroda, oni se naprosto ponašaju kao i ostatak naroda“, uvjeren je dr. Bagić.
Jer, da nije tako, ističe Bagić, u nekom bi trenutku demokratski mehanizmi morali uvesti reda u elite. Naravno, dijelu stanovništva takav, vladajući vrijednosni sustav nije prihvatljiv, pa odlučuju iseliti u druge države ili se posve pasiviziraju.
Sporedni, arbitrarni kriteriji određuju životne uvjete
„Istraživanja pokazuju da su korupcija i klijentelizam jedan od glavnih uzroka masovnog iseljavanja. Ljudi ne žele živjeti u takvom društvu, ne žele živjeti u društvu u kojem ne možete na temelju predvidljivih kriterija poput kvalifikacija, znanja, rada ili stručnosti, dobiti ono što vas pripada sukladno vašim zaslugama. Naprotiv, postoje neki sporedni, arbitrarni kriteriji koji određuju životne uvjete. Dio ljudi ne želi živjeti u takvom društvu, iako bi se možda i oni mogli 'snaći'. Ne žele i zato odlaze. Jedna od posljedica je i nesklonost da se angažirate, zauzmete za drukčije društvo jer ne vjerujete da će to imati dugoročan učinak, odnosno da iskvareni sustav to neće pokušati iskoristiti za sebe“, kaže dr. Bagić.
Dr. Rimac upozorava da su posljedice življenja u takvom sustavu gubljenje povjerenja u politički sustav u cjelini, smanjena participacija u političkom odlučivanju i bijeg iz politike, ili što je još gore, bijeg iz društva to jest iseljavanje. Situacija bi se mogla poboljšati kad bi se nove političke snage mogle nositi s preprekama koje im postavlja postojeći politički sustav i u kojem se oni teško mogu nametnuti u izbornom procesu kao alternativa postojećim političkim snagama.
Hrvatska u pat-poziciji, bez točke preokreta
Rimac ističe ekonomiju kao drugu bitnu polugu koja bi mogla donijeti društvene promjene. „Koruptivnost i autoritarna vlast je prisutnija u zemljama koje imaju ili velike prirodne resurse i/ili ekonomije koje su ovisne o državi. Kako kod nas nema pomaka u smislu da se ekonomija osamostali, odnosno odvoji od državnih intervencija i poticaja; da se riješi ovisnosti o poslovima s državom, praktički smo u pat poziciji: politička moć predstavlja ultimativnu, krajnju moć u društvu i nikakva ekonomska moć je ne može izbaciti iz dominantne pozicije“, zaključio je dr. Rimac.
Ni dr. Rimac ni dr. Bagić ne misle kako su takve promjene moguće u kratkom roku i bez promjene svijesti na svim razinama.
„Društvo nam desetljećima funkcionira na taj način i više se puta činilo kako smo dosegnuli neku točku preokreta, pa se pokazalo da to nisu bile točke preokreta, pa se ne usudim ništa prognozirati. Iskustvo nas uči da društvo može očito dugo izdržati i funkcionirati na taj način i to je, nažalost, postala neka faza normalnosti u kojoj se vrtimo“, zaključio je Bagić.