Zašto nam trebaju ženski filmski festivali?

Silke J. Räbiger sudjelovala je još na jednom od prvih njemačkih ženskih filmskih festivala 1987. u Dortmundu. Od onda se puno toga promijenilo: ženski filmski festivali su postali profesionalnije organizirani, manje feministički i otvoreniji za mušku publiku. Räbiger je u međuvremenu postala umjetnička direktorica najvećeg festivala ovakve vrste u Njemačkoj koji se ovih dana održava u Kölnu (IFFF 2012). Pitali smo je...

Deutsche Welle: Gospođo Räbiger, je li filmska branša mačistička?

Silke J. Räbiger: Da, u mnogim njezinim segmentima dominiraju muškarci. Puno žena imamo pak među scenaristima. Razlog tome je možda to što je to nešto što se može raditi od kuće i što čovjek može fleksibilno organizirati radno vrijeme. Ali, na primjer, malo je žena na području vizualnog oblikovanja, gotovo nimalo u oblikovanju svjetla, nekolicina u oblikovanju tona i na području editinga. Tako je i s montažom od kada je filmom zavladala digitalna tehnologija. Prije je to bila ženska domena, ali kako digitalna montaža postaje sve raširenija, u taj segment dolazi i više muškaraca.

Zašto Vam je važno da u tim segmentima bude više žena?

Nešto nedostaje - iz umjetničkog aspekta - nešto nedostaje kada takorekuć polovica čovječanstva ne može pokazati svoju sliku svijeta na filmu.

Po čemu se razlikuju filmovi žena i muškaraca?

Mislim da žene puno češće imaju žene kao protagonistice svojih filmova. Što naravno ne znači da muškarci ne mogu snimiti izvrsne filmove o ženama i ispričati priče iz ženske perspektive. Ali žene se stvarno puno češće bave ženskim protagonisticama. Postoji tu jedna zgodna igra: pogledate Berlinale, pogledate dodjelu Oscara i onda idete brojiti. U koliko filmova je koliko žena međusobno izmijenilo više od tri rečenice, a da ne pričaju o muškarcima, djeci ili kuhinji? Takvih primjera ćete naći jako malo.

Ali postoji tu još jedna dimenzija. Ja ne bih pravila razliku samo između muškaraca i žena - ne radi se uvijek o biološkom spolu, već se radi o podjeli uloga u društvu. Tako na primjer još uvijek u kina dolazi malo queer-filmova, filmova iz takozvanog LGBT-područja (lesbian, gay, bisexual und trans, op. a.). Ti filmovi imaju svoj vlastiti filmski jezik, vlastiti sustav konotacija, vlastite slike. Svega toga nema u mainstream-kinematografiji. Mi pokušavamo i te aspekte uključiti u naše festivale i stalno iznova poticati raspravu o njima.

Od prvog ženskog filmskog festivala u Kölnu 1984. godine društvo se uveliko promijenilo, ali Međunarodni ženski filmski festival još postoji. Dakle, vjerujete da nam je takav festival još potreban?

Na žalost - da. Kada smo počeli, mislili smo da je to model koji bi mogao brzo izumrijeti, ali to se na žalost još nije dogodilo. Tužno je vidjeti da se zapravo, socijalno gledano, ništa nije niti promijenilo. Danas imamo puno više žena koje studiraju filmsku umjetnost - na različitim područjima - ali njih kasnije ne možemo naći u filmskom bizinisu.

Intervju vodila: Laura Döing

Prevela: Dunja Dragojević

Odg. ur.: Snježana Kobešćak