Zbog čega se Özil odlučio za Njemačku, a ne za Tursku?

Na Olimpijskom stadionu u Berlinu pred rasprodanim tribinama igra se derbi skupine A. I Nijemci i Turci u prva dva kvalifikacijska susreta osvojili su po maksimalnih šest bodova i glavni su kandidati za izravni plasman na EURO 2012. Oba tima će nastupiti u nešto oslabljenom sastavu. "Elf" će na travnjak istrčati bez standardnog prvotimca Bastiana Schweinsteigera, a Turcima nedostaje Arda Turan.

Sraz Njemačke i Turske usred Berlina nije utakmica kao i svaka druga - to će biti utakmica u kojoj će i jedni i drugi biti praktično domaćini.

U glavnom gradu Njemačke živi jako puno doseljenika Turaka, očekuje se da će odnos snaga na tribinama Olimpijskog stadiona biti 50-50 posto. U gradu se cijeli ovaj tjedan osjeća posebna atmosfera, posvuda vise zastavice dviju zemalja, na televiziji se organiziraju zabavne emisije u kojima njemačke šou-zvijezde snage odmjeravaju sa svojim kolegicama i kolegama koji potječu iz Turske.

"Nijemci" u turskom dresu

Posebna atmosfera će vladati i na travnjaku. U momčadi turskog izbornika Guusa Hiddinka trenutno se nalazi čak sedam profesionalaca koji su nogometni zanat izučili - u Njemačkoj. Hamit Altintop (minhenski Bayern), njegov brat Halil (Eintracht Frankfurt), Nuri Sahin (Borussia Dortmund), Ömer Erdogan (Bursaspor, ranije St. Pauli), Ceyhun Gülselam (Tranzonspor, ranije Unterhaching), Hakan Balta (Galatasaray Istanbul, ranije Hertha BSC) i Özer Hurmaci (Fenerbache Istanbul, ranije KSV Baunatal) rođeni su u Njemačkoj kao djeca gastarbajtera.

Obzirom na veliki rezervoar turskih talenata u cijeloj Europi (samo u Njemačkoj živi preko tri milijuna turskih doseljenika), Turski nogometni savez sustavno prati karijere dječaka turskih korijena i u slučaju da se radi o vrhunskim talentima pokušava ih pridobiti da nastupaju u crvenom dresu s polumjesecom na grudima.

U Europi postoji nekoliko ureda u kojima sjede skauti s jasnim nalogom: oni na svom području moraju pronaći potencijalne turske reprezentativce i na vrijeme ih "preoteti" Njemačkom nogometnom savezu. U Kölnu djeluje skaut Erdal Keser, on koordinira aktivnosti čak 25 svojih asistenata, koji iz tjedna u tjedan promatraju nastupe zanimljivih igrača. Komplikacije nastaju kad se pronađe potencijelnog kandidata za nacionalni dres. Talente treba uvjeriti da je za njih najbolje rješenje nastupati za Tursku - iako su oni rođeni u Njemačkoj i bez problema mogu (teoretski) igrati i za "Elf".

U ovom trenutku se iza kulisa vodi pravi "rat" Njemačkog i Turskog nogometnog saveza oko 20-godišnjeg Tanera Yalcina (iz Soldinog Kölna), 21-godišnjeg Ömera Topraka (Freiburg), 19-godišnjeg Ilkaya Gündogana (Nürnberg) i 20-godišnjeg Mehmeta Ekicija. Keser ne skriva turski interes, ali dodaje da se ne vrši pritisak na igrače nego da se "oni sami moraju odlučiti za koga će igrati". Nijemci su pak nedavno posjetili navedene igrače kako bi im u osobnom razgovoru predstavili perspektive u dresu "Elfa". Keser kaže kako često razgovara s obiteljima igrača, njihovim prijateljima i u tim razgovorima apelira na "nacionalne osjećaje" turskih doseljenika.

Igrači s dvije domovine

U donošenju odluke često ključnu ulogu imaju upravo roditelji igrača. Poznato je da je za mnoge Turke najveća čast zaigrati u nacionalnom dresu, njihov ponos im ništa drugo ni ne dozvoljava. No, ima i iznimaka. Mesut Özil rođen je usred Ruhrske oblasti, ali kod kuće se govorilo samo turski. No, on se očito iz pragmatičnih razloga odlučio za Njemačku. Kao reprezentativac "Elfa" on ima bolji lobi i više zarađuje, tvrdi Özilov "zemljak Hamit Altintop u jednom intervjuu.

Zahvaljujući dobrom nastupu na Svjetskom prvenstvu, on je u ljetnom prijelaznom roku iz Werdera prešao u madridski Real. Njegov dugogodišnji prijatelj Nuri Sahin ima vrlo sličnu životnu priču - no igrač Borussije iz Dortmunda odlučio se za Tursku. "Sretan sam da imam dvije domovine, no Turska je moja prva, a Njemačka moja druga domovima", kaže on.

Sličnih primjera ima i u puno drugih nacionalnih nogometnih saveza. Mladen Petrić i Ivan Rakitić odrasli su u Švicarskoj, gdje su prošli školu nogometa - i odlučili su se za nastup u reprezentaciji Hrvatske. To im mnogi Švicarci do danas nisu oprostili. Josip Šimunić mogao je igrati i za Australiju, ali draži mu je bio "vatreni" dres. Marko Marin (Werder Bremen) teoretski je mogao nastupati i za BiH i Srbiju, no odlučio se za Njemačku. Neven Subotić (Borussia Dortmund) imao je i više opcija: on je mogao birati između nastupa za reprezentaciju SAD-a, BiH, Njemačke i Srbije - i odlučio se za Srbiju.

Autor: S. Matić (afp/sid/dpa/sid)

Odg. ur.: Andrea Jung-Grimm