"Znam tko si i gdje stanuješ!"

Jedva da je još uopće moguće u nekom gradu proći neopaženo - i anonimno. Kolodvori, podzemne željeznice, banke, trgovačke kuće ili tek javne priredbe; sve su to mjesta gdje ste sigurno bili snimljeni. Jedino je pitanje - što je bio motiv onoga tko vas je snimio? Hoće li upotrijebiti računalski program koji će automatski s vašim licem povezati i vaše ime i adresu? Možda ga zanima i vaše obiteljsko i imovinsko stanje?

U današnje doba gotovo ništa više nije nemoguće. U Londonu već godinama kamere, postavljene na svim važnijim ulicama, snimaju baš sve i svakoga, makar je obavijeno velom tajnosti, što se čini s tim snimkama. Iz obavještajnih krugova je "procurilo" kako se doista namjeravalo snimke "progurati" kroz računala u kojem bi posebni programi "prepoznali" svaku osobu i povezali je s konkretnim imenom i prezimenom - i mogućim dosjeom u policiji. Ipak, čulo se i kako ima ozbiljnih problema s tim Facial recognition system (sustavom za prepoznavanje lica) i kako računalo tek donekle uspijeva prepoznati neku osobu kako bi ga prepoznao neki drugi čovjek.

O pouzdanosti se - šuti

Joachim Köhler sa uglednog njemačkog instituta Frauenhofer tvrdi kako računalo ima sve većih problema, što ima više lica u svojoj bazi podataka. Drugim riječima, između dvije osobe će računalo gotovo sigurno pogoditi, tko je tko. Kod 50 osoba će biti točan u 90% slučajeva, ali već kod 500 osoba u bazi podataka, tvrdi Köhler, točnost će biti još jedva pedesetak posto. Utoliko bi nadzor milijunske metropole poput Londona još uvijek bio nemoguć.  

No teško je reći, da li je to još uvijek tako nepouzdano i da li je ovaj (civilni) znanstvenik u pravu obzirom na milijarde eura koji se upravo u tu svrhu troše s obje strane Atlantika. Konačno, grad Rotterdam je još 2010. objavio kako će uvesti ovaj postupak u određene linije gradskog prijevoza kako bi smanjio broj razbojstava i vandalizma i treba se pitati, da li bi to uveo sa sustavom koji - ne funkcionira donekle pouzdano.

Za najpoznatiji primjer "apsolutne kontrole" građana su zapravo krivi - i sami građani. Socijalna mreža Facebook je pozvala svoje korisnike neka sami "poprave" svoj profil kako bi ga računalo moglo prepoznati na bilo kojoj fotografiji. Tek na golemu dreku zaštitnika ljudskih prava u Europi je Facebook obustavio tu praksu - u Europi. Povjerenik za zaštitu osobnih podataka Hamburga, Johannes Caspar osobito ističe ovu socijalnu mrežu kao predvodnika u društvo baš potpunog nadzora svih građana.

Veliki brat Facebook 

Caspar ukazuje kako je Facebook obećao obrisati podatke koje je sakupio u Europi - ali tko može vjerovati na riječ toj američkoj tvrtki? Upravo je ta socijalna mreža idealna platforma da poveže fotografiju sa osobnim podacima koje su mnogi (lakovjerno) povjerili Facebooku - i onda ih zajedno proda tko je god zainteresiran: od obavještajnih službi pa do propagandnih agencija i ureda za direktan marketing.

Zaštitnik privatnosti svih nas je svjestan kako već odavno nije dovoljno tek nešto zabraniti ili prisiliti neku tvrtku da pazi na podatke koje sakuplja, nego je posljednji trenutak za javnu raspravu o načelnom pitanju nadzora građana uz pomoć (sve moćnijih) računala. Nitko nema ništa protiv (uspješnijeg) prepoznavanja i hvatanja kriminalaca prije nego što počine novo nedjelo, ali i u tom području se otvara čitav niz problema. Neke robne kuće također koriste računala za "prepoznavanje" mušterija kako bi među njima prepoznali one koji su već zatečeni u krađi. U pravilu su onda bili prisiljeni pristati da ih se uvrsti u sustav i njih se već na ulazu zaustavlja i ne dopušta im se ulaz. Sve to bez ikakve sudske odluke - i sve to do sudnjeg dana jer ne postoje nikakvi rokovi koliko će se dugo čuvati podaci.

Javna rasprava je gorko potrebna i upravo zbog najstrože tajnosti o pouzdanosti tih sustava za prepoznavanje. Jer netko tko (u određenom broju "točaka za prepoznavanje lica") naliči nekom teroristi ili kriminalcu, može imati golemih problema a da mu nitko ne želi niti priznati da takav sustav uopće postoji - i da u njegovom slučaju griješi. Odjednom se, kao u nekom romanu Franza Kafke, susreće sa problemima i na aerodromu, kolodvorima, graničnim prijelazima a da ne zna niti kome da se požali.

S druge strane, ima i slučajeva osoba koje i žele biti uvrštene u bazu podataka "nepoželjnih": poznat je slučaj jednog ovisnika o igrama na sreću koji je tražio da ga uvrste u bazu koju imaju mnoge igračnice. Čuvari kazina su jedni od glavnih i starih mušterija takvih sustava za prepoznavanje kako bi spriječili ulazak poznatih varalica i profesionalnih igrača koji redovito "operu" banku. On se pak nada kako će mu uvrštenje u taj popis pomoći da okonča svoju ovisnost o kocki.