Zvijezda koja je značila smrt

Davidova zvijezda prvobitno nije značila stigmatizaciju niti je bila isključivo židovski simbol. I pored toga, ta zvijezda je poslije vremena nacionalsocijalizma u Njemačkoj povezivana s holokaustom. Židovi su poslije donošenja rasističkih Nirnberških zakona 1935. sve više isključivani iz društvenog života. Ti zakoni precizno su regulirali tko je bio punokrvni Židov, polužidov, židovski mješanac prvog ili drugog stupnja ili koga se smatralo Židovom. Većina takvih ljudi kasnije je morala nositi zvijezdu.

„Učiniti vidljivim unutarnje neprijatelje“

Još prije rata šef glavnog sigurnosnog ureda Rajha Reinhard Heydrich, tražio je mogućnost da se „unutarnji neprijatelji Njemačke“ nekako učine „vidljivim za čitav svijet“. Ubrzo poslije noći pogroma u studenom 1938., kada su svuda u Njemačkoj gorjele sinagoge i uništavane židovske radnje, Heydrich je napisao: „Svaki Židov bi u skladu s Nirnberškim zakonima morao nositi posebnu oznaku. To je mogućnost koja olakšava mnoge druge stvari.“ Tako je nacionalsocijalistima kasnije bilo mnogo lakše pronalaziti Židove i transportirati ih u koncentracijske logore. I tako je bilo ne samo u Njemačkoj.

Još kada je počinjao rat, u rujnu 1939. u okupiranoj Poljskoj, Židovi koji su tamo živjeli morali su na ruci nositi bijelu vrpcu s plavom zvijezdom. I u drugim okupiranim zemljama židovsko stanovništvo moralo se tako obilježavati.

Hitler je najprije oklijevao

Prije rata režim još nije htio uvoditi tu mjeru. Čak se i kod Adolfa Hitlera moglo vidjeti taktičko odugovlačenje kada je pred funkcionarima NSDAP-a rekao: „O problemu obilježavanja se razmišlja oko dvije do tri godine i jednog dana će to – ovako ili onako – biti provedeno. [...] Za to treba imati nos i osjetiti: što mogu učiniti? Što ne mogu činiti?“ Dakle, još je pokazivao nekakvu spremnost na kompromise, bojeći se suviše žestoke reakcije inozemstva.

No, kada je počeo rat, prestala je svaka suzdržanost. Ministar propagande Josef Goebbels je 1941. podsjetio Hitlera na ideju o obilježavanju Židova i krajem kolovoza za to dobio dopuštenje. Donesen je policijski ukaz koji je prvog rujna 1941. stupio na snagu.

On je regulirao sve pojedinosti: „šestokraka zvijezda veličine dlana, žute boje, s crno izvučenim konturama i natpisom „Židov“ mora se nositi vidljivo na lijevoj strani grudnog dijela odjeće, za koji mora biti zašivena“. Ukaz je važio za sve židovske građane starije od šest godina. Židovima je bilo „zabranjeno pojavljivati se u javnosti bez židovske zvijezde“. Onaj tko bi pokušao pokriti zvijezdu torbom, reverom mantila ili šalom, morao je računati na žestoke kazne Gestapoa koji je nadzirao vidljivo nošenje zvijezde.

Izolacija. Diskriminacija. Kontrola.

Židovi su bili očajni. Romanist i pisac Victor Klemperer potjecao je iz židovske obitelji, ali je još prije Prvog svjetskog rata prešao na protestantizam. No, to nije zanimalo nacionalsocijaliste – za njih je ostao Židov. Klemperer je 1935. godine izgubio profesorsko mjesto u Dresdenu i poslije toga je morao nositi i zvijezdu. U svom dnevniku (koji je kasnije postao poznat) napisao je: „Jučer, kada je Eva zašila židovsku zvijezdu, dobio sam napad očajanja. I Evini živci su na izmaku [...] Osjećam se slomljen, ne mogu se pribrati.“

Inge Deutschkron, koja je preživjela holokaust, na jednoj komemorativnoj svečanosti u Bundestagu je rekla: „Većina Nijemaca, koje sam susretala na berlinskim ulicama, skretala je pogled kada bi ugledala zvijezdu ili je gledala kroz mene ili se okretala na drugu stranu. [...] Zvijezda je za nas značila diskriminirajuću izolaciju.“

Priprema za holokaust

Obilježavanje je bilo samo priprema za ono što su nacisti zvali „rješenjem židovskog pitanja“: uništenje. Židovi ne samo što su morali nositi zvijezde, već nisu bez dopuštenja smjeli ni napuštati okrug u kojem žive. Tako je izgledala savršena priprema za holokaust. Nije slučajno što je deportacija u logore smrti počela samo mjesec dana kasnije, u listopadu 1941. Victor Klemperer i Inge Deutschkron su preživjeli. Milijuni drugih – nisu.