Špijuni i "psihički poremećeni" umjetnici bivšeg DDR-a

“Umjetničko stvaranje zasniva se na uskoj povezanosti samog umjetnika sa životom naroda”, stajalo je u članku 18 Ustava bivše Demokratske Republike Njemačke. Na istom mjestu, kultura je definirana ne samo isključivo kao sredstvo zaštite i širenja socijalizma, već stoji da ona i jest socijalizam – nacionalni socijalizam.

Oni koji su umjetnost i sebe same doživljavali drugačije i shodno tome pokušali i drugačije, slobodnije živjeti i stvarati, vrijedili su kao predstavnici “imperijalističke nekulture” i samim time, njih je valjalo ukloniti.

A takvih je kroz desetljeća postojanja DDR-a bilo vrlo mnogo.

Wolf Biermann – narkoman i psihički poremećena ličnost?

Jedan od najpoznatijih primjera i slučaj koji je utjecao i na stotine drugih umjetnika, svakako je Karl Wolf Biermann. Zbog otvorenih kritika uperenih prema političkom vrhu, njemu je 1965. dodjeljena potpuna zabrana nastupa i objavljivanja tekstova. Nikada nije primljen u stranku Socijalističkog demokratskog ujedinjenja (SED) i to bez navođenja razloga. Njih je saznao tek nakon pada Zida kada je u ruke dobio dokumentaciju koju je o njemu tijekom godina vodila tajna obavještajna služba, Stasi.

A ovdje je između ostalog stajalo da “Biermann redovito konzumira razne vrste druge...da je psihički poremećen i kao takav nepodoban za primanje u stranku..”. Činjenicu da nikada nije uhićen ili zatvoren, Biermann je mogao zahvaliti isključivo svojoj velikoj popularnosti i to prije svega izvan granica DDR-a. Na koncertu održanom u Kölnu, 13.11. 1976. Biermann je djelomično kritizirao DDR. Iako je istom prilikom pred zapadnom publikom i branio svoju zemlju, po povratku u DDR dočekalo ga je rješenje o oduzimanju državljanstva zbog “grube povrede njegovih građanskih dužnosti”. Ubrzo nakon toga, Biermann je morao napustiti zemlju i preselio se u Zapadnu Njemačku.

Armin Müller-Stahl – od miljenika do neprijatelja

Međutim, oduzimanje prava na državljanstvo Wolfu Biermannu potaknulo je po prvi put masovni, javni nastup poznatih i istaknutih ličnosti društvenog i kulturnog života ondašnjeg DDR-a. Iako su svi javni (ali oni drugi) radnici bili izloženi raznim vrstama pritisaka, kontrola, praćenja, prisluškivanja, cenzure, špijuniranja i zastrašivanja, ovo je bilo prvi put da su javno i otvoreno prosvjedovali protiv neke od odluka ondašnjeg režima. Peticiju je potpisalo sveukupno oko 90 osoba. Njih tridesetak je uslijed toga napustilo zemlju, dok ih oko 40 (uglavnom oni koji nisu bili toliko poznati) bilo uhićeno i osuđeno na kazne zatvora.

Među potpisnicima je bio i poznati glumac Armin Müller-Stahl. Iako je u DDR-u bio jedan od najvećih miljenika publike te mogao manje više slobodno raditi, sredinom 70-tih godina i on je počeo padati u nemilost. U razdoblju od 1973.-1975. on je glumio istočnonjemačku verziju agenta Jamesa Bonda u seriji „Nevidljivi nišan“. No, kada je prema scenariju njegova uloga trebala poprimiti političke konture, on je prestao dolaziti na snimanja. To je ujedno bio početak kraja njegove karijere u DDR-u. Potpisivanje spomenute peticije bio je tek posljednji korak. Nakon toga dvije godine nije smio uopće raditi, a 1980. je konačno dobio dozvolu za iseljenje iz zemlje.

„U Halleu je nemoguće nabaviti pošten vinjak…!“

Osim njega, od vrlo poznatih umjetnika, DDR je u to vrijeme napustila i ondašnja Biermannova partnerica (i majka punk pjevačice Nine Hagen) glumica Eva-Maria Hagen, poznati glumac Manfred Krug kao i jedna od najpoznatijih književnica, pjesnikinja i slikarica – Sarah Kirsch. Ona se tijekom cijelog života u DDR-u nalazila pod prismotrom Stasija i živjela kao i većina drugih, u stalnom strahu. O tome svjedoče njezini radovi, proza kao i stihovi u kojima je, služeći se simboličnim jezikom, obrađivala upravo teme zatvorenosti, prisile, kontrole.

Iako je bila članica SED-a (stranke Socijalističkog demokratskog ujedinjenja) i dobitnica mnogih nagrada, Kirsch je uvijek iznova zbog svoje drskosti, hrabrosti i temperamenta dolazila u sukobe s režimom. Koliko je malo zapravo bilo potrebno da netko dođe u sukob s vlastima pokazuje i njezin primjer kada je jednom novinaru rekla kako je u „Halleu nemoguće dobiti kvalitetan papir i pošten vinjak..“. Nakon toga slijedila je opet čitava serija zastrašivanja i prijetnji. Potpisivanje peticije stajalo ju je definitivnog izbacivanja iz stranke, a ubrzo nakon toga je i njezin zahtijev za napuštanjem DDR-a bio odobren.

Gerhard Richter, A.R Penck i Georg Baselitz

Pritiscima i praćenjima takozvanih neslužbenih suradnika Stasija (IM) bili su izloženi naravno i likovni umjetnici. Među najpoznatijim imenima onih koji su uspijeli pobjeći iz DDR-a svakako je i Gerhard Richter. U noći uoči bijega na Zapad, (1961.) on je u dvorištu svog ateljea spalio sve svoje radove. One koje su drugi uspijeli spasiti, Richter nikada nije želio staviti na popis kataloga svojih radova.

Vrlo rano je na Zapad pobjegao i slikar Georg Baselitz. Budući da je radije slikao nego obavljao praksu u nekom seoskom imanju, što je često bila obaveza tijekom školovanja i studija u DDR-u, Baselitz je zbog neposluha izbačen s Visoke škole umjetnosti u istočnom Berlinu. Sličnu sudbinu je doživio i slikar A.R.Penck, odnosno Ralf Winkler, iako je njegova borba s režimom DDR-a trajala puno duže. Osim onemogućavanja rada, prijetnji i praćenja, njemu su pripadnici Stasija u nekoliko navrata provaljivali u atelje, plijenili i spaljivali radove. On je DDR uspio napustiti tek 1980.

Jedan dosje – dvije verzije priče

Opće je poznata činjenica da su u DDR-u mnogi bili prisiljeni (ili su to dobrovoljno činili) špijunirati svoje kolege na poslu, prijatelje, susjede pa čak i članove najuže obitelji. Većina žrtava je o tome saznala tek mnogo kasnije, kada su u ujedinjenoj Njemačkoj konačno otvoreni arhivi bivše obavještajne službe. Ovi dosjei su nerijetko izazvali prekide prijateljstva, gubitak povjerenja, obiteljske slomove. Sami počinitelji su često tvrdili kako nikada nisu špijunirali te da je dokumentacija koju je Stasi vodio pod njihovim imenom zapravo falsificirana.

Ponekad su mogli dokazati svoju nevinost, najčešće nisu. No, i ovi slučajevi govore o tome do koje mjere je zapravo režim DDR-a utjecao na živote svojih građana čak i u vremenu nakon pada Zida.

A jedan od najzanimljivijih i vjerojatno najtragičnijih slučajeva je onaj koji se u njemačkim medijima pojavio uoči premijere filma Floriana Henckela von Donnersmarcka (2006.) „Život drugih“. Glavnu ulogu u filmu, dobitku Oscara za najbolji strani film te godine, igrao je Ulrich Mühe. On je tada ispričao kako je njegova bivša supruga, glumica Jenny Gröllmann s kojom je živio u bivšem DDR-u, radila za obavještajnu službu i kao takva špijunirala i njega. To je naravno izazvalo čitavu buru reakcija. Međutim, sama Jenny je tvrdila kako „nikada svjesno ili namjerno to nije činila“.

Ovaj je slučaj završio pred sudom koji je nakon niza vještačenja i ispitivanja svjedoka, presudio u njezinu korist. Činjenica je da se u dosjelu „IM Jeanne“ u kojoj su sakupljene informacije koje je ona navodno prenosila agentu Stasija, ne može naći ama baš ništa o Ulrichu Müheu. Je li on svjesno iskoristio ovu priču kako bi bolje reklamirao film koji govori o jednom špijunu Stasija, ili je i sam vjerovao u to – to je mogao znati samo on sam.

Žalosna je činjenica međutim da je spomenuta glumica borbu za svoju nevinost vodila sa smrtne postelje (preminula je od raka) a i sam Mühe je u trenutku premijere filma kao i procesa od kojeg nije želio ili mogao odustati već znao da mu preostaje još nekoliko mjeseci života. I on je preminuo od karcinoma godinu dana kasnije. Oni se oboje, sve do smrti očito nisu mogli osloboditi nemani s kojom su živjeli godinama u DDR-u.

Christa Wolf – nepodobna špijunka

Neslužbeni suradnici tajne, obavještajne službe u bivšem DDR-u su pratili i nadzirali najvjerojatnije sve osobe javnog života. Nerijetko su i one same bile pozvane ili prisiljene na suradnju. Većina je ju je odbijala, što je sa sobom nosilo i posljedice. Međutim, bilo je i onih koji navodno jednostavno nisu bili podobni za ovu djelatnost. Jedna od njih je bila i Christa Wolf. Ova književnica se po mnogo čemu razlikuje od svojih kolega. Ona se uvijek, do samog kraja, borila za svoju ideju jedne idealne komunističke, odnosno, socijalističke države.

No, usprkos tome, iako nije imala problema s kakvima su se součavali njezini kolege, i ona je potpisala spomenutu Biermann peticiju. Ono što je u njezinom slučaju dodatno posebno zanimljivo je da Stasi još početkom 60-tih godina od nje tražio suradnju, na koju je ona pristala. Međutim, njezini izvještaji neslužbene suradnice su bili – prepozitivni. U njima nikada nije stajalo ništa negativno, pikantno, nikakve informacije koje bi nekog koga je nadzirala dovele u opasnost. Nakon nekog vremena, Stasi je obustavio suradnju s njom pod objašnjenjem: Christa Wolf nije podobna za ovaj posao.