Što donosi diplomatski bojkot Olimpijskih igara?

Englez Charles Cunningham Boycott, rođen 1832., bio je tako zločest da nitko više nije htio s njime imati posla. Irci koji su od njega u najam uzeli zemlju nisu više plaćali najamninu, svi suradnici su mu dali otkaz, nitko više nije htio kupovati od njega niti mu nešto prodavati, čak ni pošta upućena Boycottu više nije dostavljana. Od tada se kolektivno izbjegavanje nekoga ili nečega, po uzoru na irske seljake, naziva bojkot.

Sjedinjene Američke Države su sad najavile da će diplomatski bojkotirati Zimske olimpijske igre koje bi se trebale održati u Pekingu od 4. do 20. veljače 2022. Glasnogovornica Bijele kuće Jen Psaki objasnila je da vlada predsjednika Joea Bidena neće u Kinu slati nikakve diplomatske ni službene predstavnike. Razlog je, kako je rečeno, nastavak „genocida" u autonomnoj pokrajini Xinjiangu i druga kršenja ljudskih prava. Američka vlada će svoje natjecatelje bodriti od kuće, kažu u Bijeloj kući. Na pitanje, zašto se američka vlada nije odlučila za kompletni bojkot Igara, Psaki je odgovorila da se nije htjelo kazniti sportaše koji su intenzivno trenirali za ovo natjecanje.

Hoće li druge zemlje slijediti američki primjer?

„Doživjet ćemo da će se idućih mjeseci još intenzivnije za riječ javiti nevladine organizacije i pojačati pritisak na nacionalne vlade", kaže Jürgen Mittag, stručnjak za sportsku politiku na Njemačkoj sportskoj visokoj školi u Kölnu u razgovoru za DW. On računa da će taj proces doseći vrhunac sredinom siječnja. Tada će se „moći vidjeti hoće li postojati zajednička akcija, hoće li, dakle, veći broj predsjednika država i vlada odustati od nazočnosti na licu mjesta. U tom slučaju bi ovim Olimpijskim igrama sigurno bila nanesena šteta. A kineska vlada ne bi ostvarila ono što očekuje od ovih Igara: pozitivnu prezentaciju i time prije svega jaču potporu vlastitoj zemlji."

Bojkot i prijetnje bojkotom zbog političkih razloga imaju dugu tradiciju kod Olimpijskih igara. Tako primjerice Špoanjolska, Nizozemska i Švicarska nisu sudjelovale ua Ljetnim olimpijskim igrama 1956. u Melbourneu – prosvjedujući tako protiv invazije trupa Varšavskog pakta u Mađarsku. Tijekom 1960-ih i 1970-ih su zemlje južno od Sahare više puta prijetnjom bojkota spriječile sudjelovanje tadašnjih aparthajd-režima Južne Afrike i Rodezije (danas Zimbabve).

Nakon što su ruske trupe krajem 1979. zauzele Afganistan 42 zemlje su bojkotirale Igre 1980. u Moskvi. Rusija i još 19 država su se revanširale četiri godine kasnije tako što nisu sudjelovale na Olimpijskim igrama u američkom Los Angelesu. Sjeverna Koreja nije 1988. poslala svoje natjecatelje u južnokorejski glavni grad Seoul, a pridružilo joj se još pet zemalja. I Ljetne olimpijske igre 2008. u Pekingu su pratile prijetnje bojkotom zbog kršenja ljudskih prava na Tibetu, ali te prijetnje su ostale bez posljedica.

Više od bojkota „light"

Diplomatski bojkot, koji se nekad naziva i bojkotom političara, u usporedbi sa stvarnim bojkotom izgleda kao „light"-verzija bojkota. Ali samo na prvi pogled, objašnjava Jürgen Mittag. „Na kraju krajeva ovisno o intenzitetu toga bojkota ovom velikom događaju u određenom smislu ipak može biti nanesena šteta." Kao u slučaju Europskog nogometnog prvenstva 2012. u Poljskoj i Ukrajini kad su brojni šefovi vlada europskih zemalja kao i Europska komisija odbili pozivnice iz Ukrajine prosvjedujući tako protiv zatvaranja tadašnje oporbene političarke Julije Timošenko.

Za razliku od toga odbijanje njemačkog saveznog predsjednika Joachima Gaucka 2014. da ode na Olimpijske igre u Soči izazvalo je u Njemačkoj veliku pozornost, ali ne i u inozemstvu. Gauck je svoju odluku obrazložio kršenjem ljudskih prava u Rusiji. Diplomatski bojkot djeluje jače što više zemalja u njemu sudjeluje, kaže znanstvenik Mittag – osobito ako je bojkot usmjeren protiv zemalja kao Rusija ili Kina. „Kina je u svjetskoj politici teškaš, globalna sila. Tu će se dobro razmisliti hoće li se pristupiti diplomatskom bojkotu jer se može očekivati da će Kina uzvratiti na drugoj strani. To može izazvati neugodnosti u koje se čovjek ne mora uvaliti."

Amnesty ni za ni protiv bojkota

Po mišljenju organizacije za ljudska prava Amnesty International nakon Ljetnih olimpijskih igara 2008. stanje ljudskih prava u Kini nije se poboljšalo – naprotiv, kako pokazuje najnoviji primjer tenisačice Peng Shuai. Ova organizacija za ljudska prava poziva vlade da „Zimske olimpijske igre 2022. iskoriste kako bi ukazale na dramatično stanje ljudskih prava i odlučno zahtijevale poboljšanje, na koje su se kineske vlasti obvezale", kaže Dirk Pleiter, stručnjak za Kinu u njemačkom ogranku Amnestyja u razgovoru za DW. „Sve strane vlade su pozvane da se odluče za prikladan oblik. Amnesty se ne izjašnjava ni za ni protiv bojkota Igara, kako god on izgledao."

Provjera za EU

Europski parlament je već u srpnju pozvao vlade članica EU-a da „odbiju pozivnice upućene predstavnicima vlada i diplomatima da sudjeluju na Zimskim olimpijskim igrama 2022. u Pekingu tako dugo dok kineska vlada ne podastre dokaze o poboljšanju stanja ljudskih prava u Hong Kongu, u ujgurskom području Xinjiangu, na Tibetu, u unutarnjoj Mongoliji i drugim dijelovima Kine". Jürgen Mittag vidi u Olimpijskim igrama u Pekingu kao i u Svjetskom nogometnom prvenstvu u Kataru „lakmus-test" za Europsku uniju. „Ona se zaklinje u sportsku diplomaciju, nju je oblikovala u ciljani instrumentarij, ali još uvijek nije djelovala uz pomoć nje ili samo u krajnje ograničenoj mjeri."

Rasprava o osvjetljenju u duginim bojama za vrijeme Europskog nogometnog prvenstva prošlog ljeta pokazala je kako jako su u međuvremenu ljudska prava na dnevnom redu sportskih natjecanja. „Odnos sporta i politike se upravo nanovo uravnotežuje, o njemu se nanovo pregovara", kaže Mittag. „Kojim smjerom će to krenuti i gdje će završiti, to još nije jasno." Diplomatski bojkot Zimskih olimpijskih igara u Pekingu mogao bi dati prve informacije o tomu. Za Charlesa Boycotta u 19. stoljeću je stvar završila porazom: pritisnut bojkotom irskih seljaka ovaj izrabljivač je napustio irski otok.