Što piše u budućem Europskom ustavu?

Nakon samo 15 mjeseci Konvent je predstavio nacrt budućeg temeljnog zakona Unije. Na 482 stranice sažeta su četiri sporazuma iz posljednjih 12 godina: Maastricht, Amsterdam, Nizza i Kopenhagen, no dodane su i neke potpuno nove odredbe.

U prvom dijelu dokumenta u 59 članaka nabrojane su zadaće i nadležnosti EU-a te opisane novouvedene institucije i njihov djelokrug rada. Također se utvrđuje i način odlučivanja po novom načelu dvostruke većine država i stanovništva. Prema tom novom pravilu, određenu odluku može donijeti samo 55 posto zemalja članica, dakle trenutačno njih 14, ali one moraju istovremeno obuhvaćati i 65 posto ukupnog broja stanovništva Unije. Cilj te odredbe je uravnotežavanje moći između većih i manjih država. Zbog toga je dodatno uvršteno i više zaštitnih klauzula, koje taj, na prvi pogled jednostavni sustav, na kraju čine nepreglednim.

Ustav također znatno proširuje i broj političkih resora u kojima se primjenjuje novi sustav odlučivanja: primjerice područje unutarnje sigurnosti, vanjske i pravne te financijske, porezne i gospodarske politike. No i tu postoje određena ograničenja, recimo mogućnost veta kojim se četiri mjeseca može blokirati zakonodavna procedura. A kako bi se udovoljilo svim državama članicama, predviđeni su i vrlo dugi prijelazni rokovi za prelazak s načela jednoglasja na većinsko odlučivanje.

Ustav također sadrži i popis temeljnih prava i sloboda građana Unije, a u njemu se EU izjašnjava za europski socijalni model. Po prvi put je predviđeno i pravo države članice da svojevoljno istupi iz Europske unije.

Novina je uvođenje dvoipolgodišnjeg mandata predsjednika Europskog vijeća što bi trebalo osigurati kontinuirani rad tog najvišeg organa EU-a. Do sada se, naime, predsjednik mijenjao svakih pola godine. Također je predviđeno i imenovanje zajedničkog europskog ministra vanjskih poslova, kojim bi Europa trebala dobiti na težini na vanjskopolitičkoj sceni.

Europska komisija, pak, koju bi se u stvari moglo zvati Europskom vladom, bit će smanjena sa sadašnjih 25 na 15 povjerenika, ali tek od 2014. godine. Osim toga, predviđeno je i jačanje Europskog parlamenta, pa će tako, uz ostalo, proračun ubuduće ravnopravno usvajati Parlament i Vijeće resornih ministara. Parlament će imati i velik utjecaj kod imenovanja čelnika Europske unije, posebno kod predsjednika Komisije, a imat će pravo suodlučivanja u skoro svim političkim pitanjima. Veći će utjecaj imati i nacionalni parlamenti. Tako je predviđeno da će EU uređivati samo ona pitanja koja nacionalne države po prirodi stvari ne mogu same urediti.

Nakon objavljivanja prijedloga Ustava, vlade su se još punih devet mjeseci prepirale oko pojedinih odredaba. Najprije su Poljska i Španjolska željele blokirati uvođenje odlučivanja dvostrukom većinom, dok se Velika Britanija protivila većinskom odlučivanju uopće te je na kraju i uspjela progurati brojne izuzetke od pravila. Tako se sedmogodišnji financijski plan EU-a i dalje može donijeti samo jednoglasno. Njemačka, koja muku muči s državnim deficitom, uspjela je oslabiti ulogu Europske komisije u nadzoru provedbe Pakta o stabilnosti i gospodarskom rastu. Zbog brojnih primjedaba prvi je sastanak na vrhu o Ustavu u prosincu 2003. godine okončan neuspjehom. Pomaci su postignuti tek nakon što je slab odaziv na izbore za Europski parlament signalizirao šefovima država i vlada da je stanovnicima dosta prijepora.

Na kraju su, ocjenio je njemački predstavnik u Konventu Klaus Haensch, načela prvobitnog prijedloga Ustava na nekim mjestima doduše razvodnjena, ali nisu i napuštena.

Žestoko se prepiralo i oko preambule Ustava u kojoj se Europljani izjašnjavaju za raznolikost, demokraciju i slobodu, dok se, unatoč inzistiranju mnogih država članica, kršćanstvo izričito ne navodi. U nacrtu Ustava spominje se samo vjersko nasljeđe i sustav vrijednosti koji iz njega proizlazi.

I na kraju, u tekstu je sadržana i odredba prema kojoj je za ustavne tužbe nadležan Europski sud u Luxembourgu.