Što se promijenilo nakon tragedije u Bangladešu?

Urušavanje tvornice u Bangladešu krajem travnja u kojem je poginulo više od 1.100 i ranjeno preko 2.400 osoba dramatičan je slučaj zbog kojeg su se u središtu pozornosti svjetskih medija našli loši uvjeti rada u zemljama s jeftinom proizvodnjom. Brojni koncerni, među kojima H&M, Kik i Metro, reagirali su na tu tragediju i potpisali sporazum koji bi trebao poboljšati sigurnosne uvjete u tvornicama u Bangladešu. Taj sporazum bi trebao biti pravno obvezujući, tako da se zbog njegovog kršenja može pokrenuti sudski postupak.

Hoće li to šveljama i drugim radnicima u bangladeškim tvornicama, koji žive od nešto više od jednog eura dnevno i moraju raditi u nesigurnim zgradama, stvarno donijeti poboljšanje radnih uvjeta?

Brojni međunarodni dogovori

Već i prije potpisivanja tog sporazuma bilo je drugih obvezujućih pravnih dokumenata, recimo međunarodni sporazum UN-a o gospodarskim, socijalnim i kulturnim pravima. Njega je ratificiralo 160 država, među kojima i Bangladeš. Zemlje potpisnice su se obvezale da će se pobrinuti za sigurne i zdrave radne uvjete, kao i za plaće koje omogućavaju zadovoljavajući životni standard radnika i njihovih obitelji.

"Međunarodnopravne obveze država su stvarno raznolike", kaže za DW predsjednik Nirnberškog centra za ljudska prava Michael Krennerich. No, one mogu imati učinka samo ako se pretoče u nacionalno pravo. I to je ono što se ponekad ne događa. U te međunarodne pravne akte ubraja se i Konvencija Međunarodne organizacije rada (ILO), posebne organizacije u sklopu UN-a. Jedna od njezinih zadaća je savjetovanje država kod preuzimanja međunarodnih sporazuma u domaći pravni sustav.

Objavljivanje kršenja kao sankcija

Tko pristupi nekoj od konvencija ILO-a, recimo onoj o zabrani prisilnog i dječjeg rada, mora redovito podnositi izvješća o provedbi. Ako se pojave žalbe, vlada se o njima dužna izjasniti. "Ako se utvrde gruba, sustavna i trajna kršenja, može biti osnovana komisija koja detaljno istražuje slučaj i podnosi izvješće", objašnjava Veronika Wodsak iz ILO-a. To izvješće se objavljuje i to je jedina sankcija kojom ova organizacija raspolaže. Naime, države i poduzeća ne žele da se njihovo ime pojavi u tom negativnom kontekstu pa se zato češće pridržavaju pravila. 

Osim toga, postoji veći broj dobrovoljnih obveza koje su preuzele pojedine tvrtke, kaže Michael Krennerich. No, odlučujući su slijedeći faktori: kontrolira li se njihovo ispunjavanje eksterno ili samo interno, smiju li se radnici žaliti u slučaju povrede njihovih prava. Jer, same dobrovoljne obveze kao takve nemaju nikakvog pravnog učinka.

No što je sa sporazumom o uvjetima rada u Bangladešu? Znači li on napredak u odnosu na dobrovoljne obveze i postojeće sporazume? Worker Rights Consortium, organizacija koja se bavi zaštitom prava radnika, na to pitanje odgovara pozitivno. Kao razlog navodi činjenicu da se po prvi put omogućuje pokretanje sudskih postupaka protiv nekog koncerna u zemlji u kojoj ima sjedište i to zbog kršenja propisa o sigurnosti i zaštiti od požara. I ILO je pozdravio taj sporazum, ali je opomenuo Bangladeš da i sam mora poboljšati svoje radno zakonodavstvo.

O plaćama i sindikatima ni riječi

Radnici u Bangladešu ne mogu baš tako jednostavno osnivati sindikate. Sindikati u tvrtkama su rijetko priznati. Kritičari prigovaraju da se novi sporazum bavi samo zaštitom od požara i sigurnošću, a da se u njemu uopće ne spominju sindikati i niske plaće radnika. Pa ipak, već je napredak i to što radnik ima pravo odbiti rad u opasnim uvjetima, a ako ga se zbog toga otpusti, može se obratiti sudu.

Nadalje, kritičari nemaju povjerenja ni u neovisne kontrolore koji bi trebali nadgledati inspekcije u poduzećima. Jer, politika i gospodarstvo u Bangladešu su vrlo usko povezani. Recimo, vlasnici tvornica u kojima se proizvodi roba za H&M, Kik i ostale sjede kao zastupnici u parlamentu.