Židovi koji su prijateljevali s nacistima

Mjesto radnje: Tel Aviv. Samo da navedemo mali dio Gerdinog nasljedstva – 84 torbice, 104 šala, 92 para cipela, knjige, porculan, krzna. Sve to potječe iz Berlina, nekadašnje Gerdine domovine. Sada, nakon njene smrti, njena obitelj, prije svega kćerka Hannah prazni stan. Mnogo toga se sprema u kontejner.

Gerda i Kurt Tuchler bili su svjedoci života u Berlinu 30-tih godina. Njihov unuk Arnond Goldfinger, snimajući film o prošlosti svoje obitelji, odlučio je njihove živote proučiti kao znanstvenik.

„Nacist u Palestini“

Dok je uklanjanjala stvari iz berlinskog stana, Hannah, majka Arnona Golbderga i kćer Gerde Tuchler, pregledala je svaki dokument. I tako među silnim sačuvanim dokumentima pada im u ruke 12 izdanja novina „Der Angriff“ objavljivanih u vrijeme nacizma, iz 1935. godine. U njima se nalazi serija članaka pod naslovom „Nacist putuje u Palestinu“. Tu je opisana i svrha  putovanja, naime, da se obilaskom židovskih naselja, tvornica i bolnica u Palestini ispita, do kojeg se stadija razvio cionizam na Bliskom istoku. Arnon Goldfinger, koji u ovom filmu nastupa  iz perspektive pripovjedača, uspijeva saznati ime nacista koji je tada putovao kroz Palestinu: Leopold Edler von Mildenstein. Nakon daljnje istrage uz pomoć obitlejskih slika otkriva da je taj nacist putovao u pratnji Arnonove bake i djeda.

Sljedbenik Adolf Eichmann

Pored toga što je von Mildenstein bio pripadnik zloglasnog SS-a, nakon istraživačkog putovanja kroz Palestinusmatran je i stručnjakom za pitanja židova i cionizma. Von Mildenstein je odgovoran i za stupanje Adolfa Eichmanna na scenu, čovjeka koji je bio zadužen i odgovoran za cjelokupnu organizaciju deportacije europskih židova i njihovo uništenje. Adolf Eichmann tokom sudskog procesa u Izraelu 1961. godine izjavljuje da je on slijedbenik von Mildensteina. Mildenstein je poslije radio u ministarstvu Josepha Goebbelsa, šefa nacističke propagande, a nakon rata nije završio pred sudom.

Kako je moguće da su preci Arnona Goldfingera mogli biti prijatelji s nacistima, von Mildensteinom i njegovom suprugom? Ovakva i slična pitanja postajala su još brojnija kad je kasnije otkriveno da su Gerda i Kurt i nakon rata i otkrića holokausta održavali kontakte s obitelji Mildenstein, što je uključivalo i mnogobrojne posjete u Njemačkoj.

Sukob generacija

Naravno u filmu se radi prvenstveno o nevjerojatnoj priči o prijateljstvu jedne židovske i jedne nacističke obitelji u vrijeme događanja holokausta. Osdim toga, gledatelj je suočen i sa sukobom generacija, koji je simptomatičan za mnoge žiodvske obitelji – o progonima, bijegu, ubojstvu članova obitelji se ne priča.

Dokumentarni film „Die Wohnung“ (Stan) više je puta nagrađen. Između ostalog dobio je i nagradu za najbolju režiju na Jeruzalem Film Festivalu, za najbolju montažu na Tribecca Film Festivalu kao i Filmsku nagradu Bavarske za najbolji dokumentarac.

Bez pitanja i odgovora

Na početku filma Arnon Goldfinger ispituje svoju braću, sestre i drugu rodbinu, koliko znaju o svojim precima. Dolazi do zaključka da je to što znaju skoro ništa. Čak ne znaju ni ime grada u Njemačkoj iz kojeg potječu. Ni Aronova majka Hannah ne zna više o porijeklu svojih roditelja, no ipak je najzanimljivija osoba u filmu. Rođena u Njemačkoj, Hannah kao dijete dolazi sa roditeljima u Tel Aviv, gdje i danas živi.

„Pola toga ide na smetlište. A poslije su na redu knjige. Sigurno su sve na njemačkom jeziku“, kaže Hannah nemilosrdno bacajući pogled na vitrinu i ne skrivajući u glasu prijezir koji osjeća za taj jezik. Unatoč svemu, tijekom filma zapažamo da Hannah tečno priča njemački jer njeni roditelji nikad nisu naučili hebrejski.

„Što je bilo, bilo je“, Hannine su riječi. Ona je odlučila živjeti u sadašnjosti. Ali unatoč toj izjavi, gledtelj vidi da je peče savjest: „Majku nisam ništa pitala o prošlosti, a ona ništa nije rekla. Da sam je pitala, možda bi mi ispričala.“

Film pokazuje i da Arnon svojoj majci predbacuje što nikad nije postavila pitanja pa kaže „ Sve do smrti bake Gerde nisam bio svjestan da sam odrastao u obitelji u kojoj je važna samo sadašnjost. Sada sam konačno stekao osjećaj vlastite prošlosti". Iako pomalo patetično to ukazuje na paradoks da mnogi Izraelci žive u državi u kojoj je prošlost konstantno prisutna, ali o individualnoj biografiji ne pričaju ništa.

Osjećaj krivnje onih koji su holokaust preživjeli je uistinu jak. Jedna od najupečatljivijih scena u filmu je trenutak kada Hannah čita pismo svoje bake Susanne Lehmann, koja nije željela napustiti Berlin i koja je deportirana i ubijena u Rigi: „Draga Hannica ne smiješ se nikada prestati moliti za baku“. I na to Arnon postavlja pitanje Hanni „I, jesi li se molila?“. „Nisam“, odgovara Hannah.

Dokumentarni film „Die Wohnung“ prikazuje se u sklopu Židovskog filmskog festivala u Berlinu (4-17. lipnja) a od 14. lipnja moći če se vidjeti u kinima diljem Njemačke.