Život na korejskoj bojišnici
25. travnja 2013Otok Baengnjeong u Žutom moru je udaljen jedva petnaestak kilometara od teritorija Sjeverne Koreje. Čitava njegova sjeverna obala je ograđena bodljikavom žicom i betonskim preprekama i samo iz nekoliko lučica tamošnji ribari mogu odlaziti na ribe.
Ali u ovim danima, to nikome ne pada na pamet: "U normalnim okolnostima bih mogao isploviti i za pet minuta bih bio na mjestu gdje bih mogao baciti mrežu. Ali sad, nakon svih ovih prijetnji Sjeverne Koreje, nikad se ne bi usudio isploviti tako daleko od obale", objašnjava Lee Hwan-sun. Zato mu ne preostaje ništa drugo nego sjediti u luci, krpati mrežu i čekati dok može otići na ribe.
Strah među žiteljima otoka se osjeća na svakom koraku - i ima veoma dobrih razloga za taj strah. Poznato je da je još prije mjesec dana sjevernokorejski diktator Kim Jong Un naredio svojoj vojsci da, u slučaju rata, zauzmu taj otok. Na granici - točnije, bojišnici jer je potpisano samo primirje između dvije Koreje, život nikada nije bio lagan. Ali sad su zabrinutiji nego ikad.
Sa mladim diktatorom se nikad ne zna
To svjedoči i pet starica koje su se okupile u luci i objašnjavaju nam kako im je "stvarno dosta" ratnih prijetnji Sjeverne Koreje. Mladog diktatora smatraju jednostavno neuračunljivim: "Kim Jong Un je još gori nego njegov otac, Kim Jong Il. Nitko ne može znati, kad će ispaliti raketu. Svi živimo u strahu", priznaje jedna sedamdesetogodišnja stanovnica otoka.
Naravno, otok na bojišnici se već odavno pripremio za mogući ratni sukob. Na otoku Baengnjeongu je stacionirano na tisuće južnokorejskih vojnika i pripadnika ratne mornarice. Povrh toga, za civilno stanovništvo je pripremljeno devedesetak bunkera gdje se mogu skloniti kad progovori oružje.
U jednom od tih bunkera nam Kim Jin-guk na karti pokazuje, koliko je Baengnjeong zapravo blizu Sjevernoj Koreji. On je zapovjednik civilne zaštite otoka i priznaje kako zapravo i mnogi stanovnici Južne Koreje, koji žive dalje od granice, prijetnje Sjevera smatraju tek naklapanjima i praznim riječima. Ali stanovnici tog otoka si ne mogu priuštiti taj luksuz da prijetnje ne uzmu ozbiljno: "Opasnost da budemo napadnuti je ovdje mnogo veća nego u Seulu ili još južnije. Zato je ovdje i strah mnogo veći."
Kim se čak niti ne boji toliko općeg rata, jer je valjda i sjevernokorejskom diktatoru jasno da bi i njega to veoma skupo koštalo. Ali se nikad ne zna, da li će narediti još jednu oružanu provokaciju - kao na primjer kada je 2010. južnokorejski susjedni otok Jeongpjeong odjednom bio osut topničkom paljbom Sjevera. Kao i na svakoj bojišnici, najopasniji je prvi hitac pa je tako i u tom napadu poginulo četiri civila.
Nitko ne dolazi
Taj neprestani strah od granata ili od sirena za uzbunu je loš za otočane i iz posve drugog, svakidašnjeg razloga. Jer osim malo ribarstva i poljoprivrede, otočani žive od turizma - i u ovim danima rijetko kome pada na pamet provesti odmor praktično na bojišnici. Štoviše, ako se ovakvo stanje nastavi, čak i vlasnicima brodica koje prevoze putnike sa kopna na otok se ne isplati održavati tu prometnu vezu.
Tako je i hotel Mun-hwa uglavnom prazan, a vlasnik Park Dong-sik se žali: "Ova napetost između Sjeverne i Južne Koreje i medijska izvješća o otoku Baengnjeongu je i moje goste potaklo da otkažu posjete sve do lipnja. Za nas je to veoma teško i zapravo se ne sjećam, kada je bilo još teže nego što je sad."
Ipak, ovog dana je Park Dong-sik je imao sreće: osvanula je čitava skupina od četrdesetak umirovljenika iz jednog mjesta nedaleko od Seula. Njih ne impresioniraju prijetnje Pjongjanga, jer im se čini da je ionako svejedno gdje se nalaze: "Kakva je razlika, da li sam na otoku ili kod kuće? Ako napadnu ovaj otok, onda će izbiti rat u čitavoj zemlji. Svaki dio Južne Koreje će postati bojišnica."
Prkos otočana
Ne samo zbog ove skupine turista koja prkosi opasnosti, vlasnik hotela ipak ne želi napustiti sve što ima i pobjeći negdje gdje bi moglo biti sigurnije: "Ne bojim se Sjeverne Koreje. Vjerujem u vojnike koji su stacionirani na otoku i koji će nas zaštititi ako dođe do rata. Bez obzira koliko bude loše, ja nikad neću napustiti otok."
Slično misli i ribar Lee Hwan-sun. Doduše, pod ovim okolnostima nema razloga ostati na otoku: "Moja djeca su mene i moju ženu pozvali da odemo s otoka i da dođemo k njima na kopnu. Nakon svih tih prijetnji ratom koje se čuju sa Sjevera Koreje sam dobro razmislio o tom pozivu. Ali ako svi odemo, što će biti s našim otokom?"
Zato i dalje sjedi u luci i krpa mrežu. I brodica je spremna i čim se stanje barem nešto smiri, krenut će na more - prema Sjevernoj Koreji. Ako ništa drugo, nakon ove pauze bi moglo biti mnogo ribe.