Čitaj pažljivo, kako god zoveš jezik

Svaki konstruktivan doprinos raspravi o Deklaraciji o zajedničkom jeziku je dobrodošao. Ali da bi netko dao takav doprinos, mora prethodno ispuniti dva preduvjeta: biti upućen u temu i znati što u Deklaraciji piše. Nijedan od tih preduvjeta nije ispunjen u tekstu Christiana Voßa.

Kao prvo, autor nije upućen u teoriju policentričnosti. Navodi da je nastala 80-ih godina za potrebe opisivanja njemačkog govornog područja, međutim, nastala je 60-ih godina (William A. Stewart; Heinz Kloss) i odmah se koristila za opisivanje nacionalnih varijanata španjolskog jezika (npr. u radovima Georga Stepanova 1960, 1963, 1969) i nacionalnih varijanata engleskog jezika (npr. u radovima Aleksandra Schweitsera 1963). Kao drugo, policentričnost je sociolingvistička teorija pa stoga ne stoji Voßova tvrdnja da se sociolingvistički gledano radi u našem slučaju o četiri jezika. Karakteristično za policentričan standardni jezik je da nekoliko naroda u nekoliko država može tečno komunicirati, a pritom postoje kodificirane varijantske jezične razlike između njih po kojima se prepoznaje odakle dolazi govornik. Mi smo tipičan primjer policentričnog standardnog jezika, a takav je i njemački, engleski, francuski, arapski, portugalski, španjolski.

Osnovna definicija bilo kojeg jezika je da je on sredstvo za sporazumijevanje. A sporazumijevanje ovisi o međusobnoj razumljivosti. Međusobna razumljivost je, dakle, u samoj srži jezika, ona je presudna stvar, od ključne važnosti. A Voß je u potpunosti odbacuje, kaže da je ona nebitna za utvrđivanje je li riječ o jednom ili o nekoliko standardnih jezika. To, međutim, kako navodi njemački lingvist Bernhard Gröschel, nije točno: „od zadnje četvrtine 19. st. je u teorijskim diskusijama o statusu idioma kao varijanata jednog jezika ili zasebnih jezika širom svijeta prisutan kriterij međusobne razumljivosti, pa se njegovo djelomično zapostavljanje u postjugoslavenskoj jezičnoj raspravi (kod hrvatskih jezičnih partikularista već i prije raspada Jugoslavije) mora okarakterizirati kao izraz provincijalizma u struci“ (Gröschel 2009: 133). Budući da Voß kriterij međusobne razumljivost svrstava u laičke argumente i suprotstavlja joj stavove, samoprocjenu govornika, nije zgorega podsjetiti ga da tko „taj kriterij svrstava prvenstveno u laičke predodžbe o jeziku suprotstavljajući mu kao navodno znanstveno primjereniju – a nužno subjektivnu – ’samoprocjenu govornika’, taj time samo dokazuje vlastito nepoznavanje važnosti međusobne razumljivosti idioma u znanstvenoj povijesti lingvistike i u suvremenom jezičnoteorijskom diskursu“ (Gröschel 2009: 151).

Različite religijski uvjetovane kulture kod nas Voß navodi kao problem da se govori o jednom policentričnom standardnom jeziku umjesto o različitim standardnim jezicima, i ističe da su religijske razlike na njemačkom govornom području manje. Međutim, kad bi biti katolikom i biti pravoslavcem značilo govoriti različitim jezicima, to bi značilo da i Nijemci-katolici i Nijemci-protestanti govore različitim jezicima. Naime, „s gledišta teologije pa čak i crkvene organizacije razlike između katoličanstva i pravoslavlja su znatno manje od razlika između katoličanstva i protestantizma“ (Hatschikjan 1999: 16). Pa ipak lingvistima ne pada na pamet da protestante i katolike u Njemačkoj proglase govornicima različitih jezika. Svjesni su da „religijska pripadnost ne znači vlastiti dijalekt“, a kamoli jezik (Kilian 1995: 377). Ovo vrijedi i za troreligijsku Bosnu i Hercegovinu: „kulturne razlike u Bosni zaista nisu bile i ni danas nisu mnogo veće od razlika između katolika i protestanata u Njemačkoj ili u Nizozemskoj, i istog su tipa“ (Mappes-Niediek 2005: 37).

Na nekoliko mjesta u tekstu Christiana Voßa vidi se da autor nije najpažljivije pročitao Deklaraciju. Napominje da treba koristiti izraz standardni jezik, međutim, u Deklaraciji se koristi baš taj izraz, npr.: „riječ je o zajedničkom standardnom jeziku policentričnog tipa“; „sve četiri trenutno postojeće standardne varijante ravnopravne su“. Malo veća nepažnja u čitanju, bolje rečeno ignoriranje polovine sadržaja Deklaracije, bilo je potrebno da bi Voß došao do zaključka kako postoji „velika podudarnost s ultranacionalističkim srpskim pozicijama: pamflet Slovo o srpskom jeziku“, da je ta policentričnost „u suštini čisto srpska“ i da jača poziciju onih koji „delegitimišu ili čak poriču postojanje susednih nacija“. Te nimalo benigne tvrdnje mogu se s lakoćom osporiti ako se pročita Deklaracija, pa evo, idemo redom:

U Deklaraciji piše da „činjenica postojanja zajedničkog policentričnog jezika ne dovodi u pitanje individualno pravo na iskazivanje pripadnosti različitim narodima, regijama ili državama“ – prema tome, ne može poslužiti za poricanje susjednih nacija ili država.

U Deklaraciji, nadalje, piše da „sve četiri trenutno postojeće standardne varijante ravnopravne su i ne može se jedna od njih smatrati jezikom, a druge varijantama tog jezika“ – dakle, ta policentričnost nije čisto srpska kako Voß tvrdi.

U Deklaraciji piše da „svaka država, nacija, etno-nacionalna ili regionalna zajednica može slobodno i samostalno kodificirati svoju varijantu zajedničkog jezika“ – još jedna potvrda ravnopravnosti sve četiri strane koja osporava Voßove tvrdnje.

U Deklaraciji piše da „između standardnih varijanti policentričnog jezika postoje razlike u jezičnim i kulturnim tradicijama i praksama, upotrebi pisma, rječničkom blagu kao i na ostalim jezičnim razinama“ – ovo također osporava Voßovu tvrdnju o nekakvom ujednačavanju u čisto srpstvo.

Nadalje, u Deklaraciji piše da „činjenica da se radi o zajedničkom policentričnom standardnom jeziku ostavlja mogućnost svakom korisniku da ga imenuje kako želi“ – znači, ni na planu naziva ne vodi u srpstvo.

Na kraju krajeva, i jedan od autora Slova o srpskom jeziku, Miloš Kovačević, oštro kritizira Deklaraciju o zajedničkom jeziku u tekstu pod naslovom „Deklaracija napad na Srbe i srpski jezik“, gdje kaže da je „ova deklaracija mnogo povoljnija za Hrvate jer im sad omogućava sve što su uzeli od Srba, ali i Muslimanima i Crnogorcima (...) To je perfidno propagiranje hrvatske deklaracije iz 1967. (...) opasno je to što se kaže da nijedna varijanta nije vrednija od druge. Prema njima, bosanska ili crnogorska varijanta srpskog nije manje vrijedna od naše čisto srpske“.

Zaključujemo ovaj osvrt na tekst Christiana Voßa u nadi da će budući doprinosi diskusiji oko Deklaracije o zajedničkom jeziku doći iz pera upućenijih osoba koje će se potruditi da prethodno pročitaju tekst Deklaracije.

***

Literatura:

Hatschikjan, M. (1999), „Was macht Südosteuropa aus?“, M. Hatschikjan/S. Troebst (ur.), Südosteuropa: Gesellschaft, Politik, Wirtschaft, Kultur; Ein Handbuch, München, 1-30.

Gröschel, B. (2009), Das Serbokroatische zwischen Linguistik und Politik. Mit einer Bibliographie zum postjugoslavischen Sprachenstreit, München.

Kilian, E. (1995), „Die Wiedergeburt Kroatiens aus dem Geist der Sprache“, N. Budak i dr. (ur.), Kroatien: Landeskunde – Geschichte – Kultur – Politik – Wirtschaft – Recht, Wien i dr., 373-390.

Kordić, S. (2009), „Plurizentrische Sprachen, Ausbausprachen, Abstandsprachen und die Serbokroatistik“, Zeitschrift für Balkanologie 45/2, 210-215.

Mappes-Niediek, N. (2005), Die Ethno-Falle. Der Balkan-Konflikt und was Europa daraus lernen kann, Berlin.