30 godina od masakra na školskom igralištu u Srebrenici

Bježeći pred ofanzivom srpskih snaga prvih godina rata u BiH, bošnjačko stanovništvo iz Podrinja sklanjalo se u Srebrenicu koja je u tom kraju jedina bila pod kontrolom Bošnjaka i tadašnje Armije RBiH. Kolone izbjeglica su u Srebrenicu stizale naročito tokom marta '93. godine, nakon što je srpska vojska zauzela Cersku, Kamenicu i Konjević Polje. Tada je sa ovih područja u Srebrenicu došlo između 25 i 30 hiljada izbjeglica. Grad je bio prenaseljen, bez vode za piće, struje, medicinske pomoći. Dobar dio izbjeglih je bio smješten u zgradama osnovne i srednje škole.

Prividno smirivanje ratnih dejstava i šok

Nakon što je martu '93. u Srebrenici boravio komandant snaga UNPROFOR-a, francuski general Filip Morion, i najavio zaštitu Srebrenice od strane UN-a, ljudi su bili opušteniji, kretali su se slobodnije. Djeca su se u to vrijeme okupljala na školskim igralištima, na kojima su organizovani fudbalski turniri i druženja uz svirku.

Privid smirivanja ratnih dejstava raspršio se 12. aprila 1993. kada je na školsko igralište palo nekoliko granata ispaljenih sa srpskih položaja oko grada. Neposredno nakon napada, ubijeno je 74, a ranjeno preko 100 lica. No, ukupan broj žrtava kasnije je porastao na 105. Ubijena su djeca, mladići, žene... Mnogi su ostali invalidi.

Svjedoci i preživjeli se sjećaju da je tog 12. aprila osvanuo lijep i sunčan proljetni dan.

„Nalazio sam se na drugom kraju grada kada se začulo nekoliko eksplozija. Nisam znao šta se dešava. Zvali su me da što prije idem pred školu jer su tamo pale granate i rekli da ima puno mrtvih i ranjenih" prisjeća se u razgovoru za DW Ramo Kadrić.

Ramo se tada kamionom odvezao se na lice mjesta.

„Kad sam došao tamo, zatekao sam katastrofu. Krv posvuda, dijelovi tijela, mrtvi i ranjeni. Ljudi su vrištali i molili me da pokupim mrtve. Rekao sam da se moramo prvo pobrinuti za ranjene. Prihvatili su moj prijedlog i priskočili u pomoć", kaže Ramo.

U tom haosu se, kaže, iako je tokom rata doživio i vidio svašta, osjećao izgubljeno.

„Bio sam šokiran. Ljudi su kroz suze i plač tražili da pomognem nekom njihovom, a ne možeš svima odjednom pomoći. Samo sam molio Boga da granate ne padaju i da spasimo što više ranjenih."

Ramo i danas ponekad u snu vrisne i probudi se. Njegova supruga, kaže, odmah zna o čemu se radi i da je opet sanjao rat i masakr na školskom igralištu.

Proljeće, primirje i dolazak UN-a

Hasan Hasanović je danas kustos Muzeja genocida u Memorijalnom centru Potočari. U vrijeme kada je granatirano školsko dvorište, on je bio šesnaestogodišnjak. Taj dan mu je, kaže, najveća trauma u životu.

„Moji drugovi i ja smo jedva dočekali lijepo vrijeme, primirje i dolazak UN-a o kom se pričalo, da izađemo igrati lopte, jer mjesecima nismo izlazili iz kuća zbog granatiranja. Na igralištu je bilo više ekipa i moja grupa je morala sačekati svoj red. To mi je vjerovatno spasilo život. Gledao sam utakmicu i odjednom ispred nas su se desile eksplozije. Izgubio sam nakratko svijest. Kad sam došao sebi, vidio sam gusti dim i prašinu. Osjetio sam miris baruta, čuo samo zapomaganje, vriske i plač, Oko mene su ležali mrtvi i ranjeni: neki bez glava, ruku, nogu. Ja sam nekim čudom ostao nepovrijeđen", sjeća se Hasan.

I Mediha Smajić je u to vrijeme bila djete i sa roditeljima je iz rodnog Raševa u opštini Zvornik kao izbjeglica stigla u Srebrenicu. Među poginulima na školskom igralištu bio je i njen otac.

„Živjeli smo u blizini školskih igrališta. Otac je otišao da pomogne nekim porodicama smještenim u zgradama pored škole. Odjednom je nešto jako puklo i nastala je opća pometnja. Vidjela sam tijelo svog oca na jednom kamionu. Stradao je od gelera granate i više se ničega ne sjećam. Ukopan je u žurbi i pod granatama u mezarju u Kazanima. Nikad ne mogu zaboraviti taj dan i bol koju sam osjećala", kaže za Mediha u razgovoru za DW.

Za nju je to zločin bez kazne. Iako se, kaže, lično obraćala pravosudnim institucijama, njeni zahtjevi završili su u ladicama.

„Nažalost politika je ta koja diktira šta i koga treba procesuirati. Ono što u pravosuđu važi u Sarajevu, ne važi u Srebrenici i ovom dijelu BIH. Ubjeđena sam da će ovaj zločin ostati nekažnjen ili bar to ove generacije neće dočekati, jer kome je još bitna Srebrenica i istina? Kome smo bitni mi koji zbog toga imamo traume? Ja samo želim da se nikad i nikome na ovom svijetu takvo nešto ne dogodi."

Četiri dana kasnije UN donosi Rezoluciju 819, kojom se Srebrenica proglašava zaštićenom zonom.

Vijesti o ovom zločinu su putem radio veze iz Srebrenice odaslane u svijet, ali u BiH to tada nije objavio ni jedan medij. Zvanične istrage nije bilo a dokumentacija ratne bolnice je uništena u ratu. Taj događaj je dugo godina, iz još uvijek nepoznatih razloga, bio svojevrsna tabu tema. Tek dvanaest godina od završetka rata i sedam godina od početka povratka Bošnjaka u Srebrenicu, na inicijativu srebreničkog udruženja žena po prvi put je obilježena godišnjica masakra. I danas, cvijeće na ogradi školskog igrališta, koje se tu može vidjeti još nekoliko dana nakon svake godišnjice, i mala kamena spomen-ploča na tribinama, jedino su što podsjeća na taj tragični 12. april 1993. godine u Srebrenici.