Prijedorske žrtve i dalje bez spomenika

Nakon više od tri decenije nema jedinstvenog stava, ali ni pogleda na ono što se dešavalo u proteklom ratu na prostoru prijedorskog regiona. Više od tri hiljade civila stradalo je u okolnim logorima ili proterano, a gradske vlasti i 31 godinu nakon početka tih događaja, smatraju da je broj stradalih preuveličan, ali da su „spremni da ispruže ruku i da žive zajedno i složno“.

-pročitajte još: Kako sačuvati sećanja na prijedorske logore smrti?

Fadila Okić iz Prijedora dobila je belu traku dan nakon što joj je muž odveden u logor Omarska: „Ja sam nosila bijelu traku tih dana dok je muž bio u logoru u Omarskoj. Bila sam u četvrtom mjesecu trudnoće. Prilikom kretanja, trebali smo nositi bijelu traku. Bio je to grozan osjećaj poniženja“, kaže Fadila, podsećajući na obaveštenje o obaveznom isticanju bele zastave na kuće i trake oko ruke, nakon čega joj je muž odveden u logor Omarska.

„Žene nisu mogle da idu vozom ili javnim prevozom i ona je došla tada do mene pješke, trudna, rizikujući sve“, kaže Sead Okić, koji je nakon Omarske, jedno vreme proveo u logoru Trnopolje.

102 ruže

Nekoliko stotina građana koji su iz čitave Bosne i Hercegovine stigli u Prijedor kako bi obeležili „Dan belih traka“, položilo je ruže s imenima ubijene dece na glavnom gradskom trgu. Imena ubijene dece čitana su na Trgu majora Zorana Karlice, a prethodno je organizovana šetnja kroz centar grada, koju su prošle godine gradske vlasti bile zabranile.

Edin Ramulić, aktivista inicijative „Jer me se tiče“, koja je i organizator skupa, poručuje da gradske vlasti i dalje odbijaju da prihvate inicijativu za izgradnju spomenika ubijenoj deci, ali da je dobro što niko javno ne spori žrtve.

„Ono juče se obilježavalo paljenje starog grada i ubijanje civila, a mi danas obilježavamo nešto što je civilizacijski napredak, stradanje bez obzira kojem narodu pripadaju žrtve“, kaže Ramulić, podsećajući da civilne žrtve još nemaju spomenik u gradu.

„Za sada imamo dobar proces u kojem se nikada niko nije usprotivio tom spomeniku ali nalaze način da to odugovlače. Niko ne negira smrt 102 djece, 3176 žrtava i logore i mislimo da je to bitno“, kaže Ramulić, ističući da su svi taoci lokalnih vlasti, pa i onih u Sarajevu, gde se ni spomenik žrtvama na Kazanima ne može postaviti u centru grada.

Dan ranije, tokom obeležavanja Dana odbrane grada, gradonačelnik Prijedora Slobodan Javor rekao je da svi poštuju sve žrtve, ali da se istina mora znati, te da se sećanje na poginule borce koji su tada odbranili grad ne smije zaboraviti.

Mir i suživot

„Želimo da nastavimo da gradimo mir i suživot sa svima. Ima onih koji uporno ističu nešto drugo, vode neku svoju politiku. Politika se ne smije miješati, jer su ovo ozbiljne stvari. Istorija se ne smije iskriviti i mi se zalažemo upravo za to da se istina ne zaboravi“, rekao je Javor dan ranije na obeležavanju Dana odbrane grada.

Deo javnosti, okupljenih prvenstveno oko organizacija koje su prethodnih dana obeležavale 30 godina odbrane Prijedora, poručuju da je cela priča o belim trakama laž, jer se na snimku Radio Prijedora od 31. maja 1992. godine, nigde ne spominje nošenje belih traka, već se govori o „kačenju bijelih zastava na kuće, onih koji su bili lojalni tadašnjoj Srpskoj Republici Bosni i Hercegovini“.

„Nema potreba za strah i paniku, a od građana koji su lojalni Srpskoj Republici Bosni i Hercegovini, traži se da na svojim kućama na vidnom mjestu, istaknu bijele zastave“, glasi saopštenje Radio Prijedora iz 31. maja 1992, koje je pročitano odmah nakon vesti.

„I ove priče o toliko ubijenih u ovom Prijedoru. Nije bilo toliko. Bilo je dosta, ali nije onoliko koliko je otišlo u svijet. Mi moramo da zaista zajednički radimo na svim pitanjima za ovaj naš narod“, rekla je predsednica Organizacije porodica zarobljenih i poginulih boraca i nestalih civila grada Prijedora Zdravka Karlica, takođe tokom obeležavanja Dana odbrane grada.

Opstrukcija vlasti

Fikret Bačić, predstavnik ubijene prijedorske dece kojem su ubijeni sin i ćerka, pozvao je gradonačelnika Prijedora da konačno reše pitanje spomenika i da gradske vlasti prestanu sa opstrukcijom.

„Sadašnja vlast u Prijedoru je rezultat progona nesrpskog stanovništva. Dominacija je ostvarena ubijanjem i protjerivanjem stanovnika Prijedora. Mi se ovdje ne možemo osloniti na demokratski princip da većina odbornika odluči o podizanju spomenika. Nama su potrebni drugi mehanizmi, zato sa ovog mjesta u ime svih, apelujem na predstavnike međunarodnih organizacija da nam pomognu da dobijemo spomenik za ubijenu djecu Prijedora“, kaže Bačić.

Kada je reč o spomen-obeležju za ubijenu decu koju predstavnici udruženja žrtava traže više do deset godina, još nema pomaka. Neki od ranijih predloga lokalne vlasti bili su zajednički spomenik za svu decu, uključujući i onu ubijenu u Drugom svetskom i svim ostalim ratovima, ali se predstavnici bošnjačkih udruženja s tim nisu složili. Traže poseban spomenik ubijenoj deci od 1992. godine do kraja rata, a da gradske vlasti posebno podignu spomenik ubijenoj deci u Drugom svetskom ratu.

Preko tri hiljade građana nesrpske nacionalnosti stradalo je na području Prijedora za vreme rata u BiH. Od toga je oko 1.300 u Kozarcu i okolini. Za zločine u Prijedoru, Tribunal je osudio ukupno 18 osoba na 276 godina zatvora, dok je pred sudom BiH osuđeno njih 20, na ukupno 352 godine zatvora.

Pratite nas i na Fejsbuku, preko Tvitera, na Jutjubu, kao i na našem nalogu na Instagramu.